Piše: Saud Grabčanović
Istraga o atentatu i suđenje atentatorima i njihovim jatacima
Austrougarske vlasti u Sarajevu su odmah nakon atentata i ubistva kraljevskog para krenule u istragu pozadine izvršenja ovog atentata, kao i privođenju odgovornih za to. Glavni istražni sudija bio je dr. Leo Pfefer, rodom iz Karlovca, koji je o svojim sjećanjima o istrazi napisao i knjigu. Prvi razgovor sa Gavrilom Principom i Veljkom Čabrinovićem, još krvavim od batina, Pfefer je imao odmah po njihovom hvatanju. Tada on još nije znao za smrt Franca Ferdinanda i žene mu Sofije. Prilikom prvog saslušanja oba atentatora su tvrdila da su nastupali sami i bez pomagača kao i znanja drugih. Na zamisao su navodno došli sami, a oružje su nabavili od jednog nepoznatog četnika iz Beograda. Pfeferu je bila jako sumnjiva identičnost njihovih odgovora, te i isto oružje koje su imali, kao i otrov kojeg su popili. U početku su Princip i Čabrinović čak tvrdili da se uopšte i ne poznaju! Preokret je došao kada je policija uhvatila Danila Ilića, kod kojeg je Princip stanovao neposredno prije atentata. Ilić je pod policijskim batinama „propjevao“, pa je izdao atentatore i ispričao cijelu priču oko priprema atentatora, a tražio je za sebe samo da ne bude kažnjen najstrožom kaznom. Ilića je mučila grižnja savjesti, pa je na suđenju izjavio da je kriv: „I za što se dogodilo i što je imalo posljedica, naročito radi posljedica.“ Bojao se posljedica za sebe, ali i za majčicu Srbiju. Prvi atentator kojeg je Ilić odao bilo je Trifko Grabež sa Pala, koga je policija ubrzo uhvatila prilikom legitimisanja u vozu kojim je bježao iz Sarajeva. Istražitelju Pfeferu je Ilić, nakon obećanja da će sve učiniti za njegovo pomilovanje, odao sve ono što nije htio reći ni pod batinama policajacima – i gdje je sakrio oružje koje je bilo donešeno u Sarajevo iz Srbije. Ubrzo su bili uhapšeni i drugi atentatori i ljudi koji su znali za atentat: Lazar Đukić,Cvjetko Popović,Vaso Čubrilović,Veljko Čubrilović i Miško Jovanović. Ilićeva želja da bude pošteđen nije mu bila ispunjena, on je bio osuđen na smrt. Kazna vješanjem je izvršena 3. februara 1915. godine. Tog dana je bio obješen u Sarajevu zajedno sa Miškom Jovanovićem i Veljkom Čubrilovićem. Tokom istrage Poćorek je u Beč poslao svoj izvještaj u kojem je svoje propuste i vlastitu krivicu za atentat nastojao prebaciti na srpsku stranu, tvrdeći sa su atentatori srpski plaćenici i članovi srpskih tajnih organizacija. Iz Beča je ubrzo poslan posebni povjerenik Wiesner, koji je trebao ispitati kojim tokom istraga ide. Pfefer mu je napomenuo da nema čvrstih dokaza da je u atentat upletena službena Srbija, jer su se atentatori prilikom prelaska granice čak skrivali pred organima vlasti Srbije. Međutim, rekao je da postoje nepobitne indicije koje govore da su u atentat umiješani određeni ekstremistički krugovi u srpskoj vojsci i policiji, koji su obučavali i naoružavali teroriste. Službeni izvještaj sa takvim sadržajem o istrazi poslao je Wiesner iz Sarajeva u Beč 13. jula 1914. godine. Međutim, u kasnijem suđenju i u ultimatumu Srbiji službeni Beč se nije obazirao na ovakvu ocjenu, već je upletenost službenih vlasti Kraljevine Srbije u atentat uzimao kao neospornu činjenicu. („The man who started the First World War“ Daily Telegraph.)
Presude sarajevskim atentatorima i njihovim pomagačima
Između 12. i 23. oktobra 1914. godine pred Okružnim sudom u Sarajevu vođena je glavna rasprava protiv Gavrila Principa i drugova. Za aktivno sudjelovanje u atentatu, pružanje pomoći i omogućavanje da se atentat izvrši, osuđeno je ukupno 25 osoba. Njihovi branitelji bili su najvećim dijelom dodijeljeni po službenoj dužnosti. Neki od branitelja nastojali su se složiti zajedno sa državnim tužiocem i okarakterisati svoje branjenike kao žrtve velikosrpske propagande, kao Principov branitelj Feldbauer i Čabrinovićev Premužić, a branili su paralelno i po trojicu-četvoricu optuženih. Npr. spomenuti Premužić je branio, osim Čabrinovića, i Miška Jovanovića, Mitra Kerovića i Branka Zagorca. Najzanimljiviju odbranu postavio je branitelj Veljka Čubrilovića, mladi socijalista Rudolf Cistler (Zistler), koji je za atentat proglasio krivim loš položaj BiH u Monarhiji. Zistler je oštro osudio državnog tužioca i suce jer postupaju po naredbama vlade, a bez čvrstih dokaza. Atentat,veleizdaju, kao i pokušaj „otrgnuća“ BiH od Monarhije proglasio je „de jure“ legitimnim, jer po ustavu BiH „ne spada u državni savez Austrougarske monarhije.“ Važno je napomenuti da se glavna grupa atentatora nije uopšte branila, već su priznali krivicu poput Principa, i tražili su pomilovanje za ostale ljude sa kojima su bili zajedno suđeni. Izricanje presude obavljeno je 29. oktobra. Glavni atentatori : Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež, prema važećem zakonu Monarhije, kao maloljetne osobe u trenutku atentata (stari ispod 21 godine) nisu mogli biti osuđeni na smrt, te su osuđeni na po 20 godina teškog zatvora. Nakon pravosnažnosti presude oni su poslani na izdržavanje kazne u zatvore Terezin i Melesdorf. Trojica optuženih koji su bili punoljetni u vrijeme atentata su osuđena na smrt: Danilo Ilić, Miško Jovanović, Veljko Čubrilović. Obješeni su u Sarajevu 3. februara 1915. godine. Kaznu je izvršio državni dželat Alojs Sajfrid. Većina osuđenika osuđenih na vremenske kazne je umrla u teškim uslovima tamnovanja za vrijeme Prvog svjetskog rata. Od trinaest atentatora i njihovih jataka osuđenih na sarajevskom procesu 28. oktobra 1914. godine na vremenske kazne, samo petorica najmlađih: Čubrilović mlađi, Kranjčević, Popović, Stjepanović i Zagorac, koji su tamnovali u zatvoru u Zenici, izišli su iz zatvora živi. Sedmorica osuđenih na vremenske kazne nije dočekala kraj rata, umrli su u zatvorima. Perin je umro krajem 1914. godine, Čabrinović, Kerovići otac i sin, Milović i Grabež umrli su od tuberkuloze i slabe ishrane u toku 1916. godine. Atentator Princip je najduže izdržao i bio je živ sve do nekoliko mjeseci pred propast Habsburške monarhije. Umro je 28. aprila 1918. godine od tuberkoloze. Prethodno mu je jedna ruka bila amputirana zbog gangrene koju je dobio u zatvoru u Terezinu. Osmi osuđenik Lazar Đukić je 1917. godine poludio u zatvoru. ( „Errors in Assassination Led to First World War”. Saskatoon Star-Phoenix. 4. 7. 1964.).
(Nastaviće se)