Piše: Saud Grabčanović

Vijest o atentatu, žalost u Austro-Ugarskoj, sahrana Franca Ferdinanda i Sofije

General Poćorek je odmah nakon atentata u Sarajevu poslao u Beč telegram  koji je u prijestolnici izazvao veliko iznenađenje i nevjericu. Drugi telegram je poslao na carski brod Dalmat, u kome je napisao da je “Njegovo Carsko i Kraljevsko Veličanstvo Nadvojvoda Franjo Ferdinand pao kao žrtva atentata” Poćorek  je naredio da se jahta Dalmat približi obali, a da se ratni brod „Viribus Unitis“  usidri na ušću Neretve i da tu čeka na njegove daljnje upute. Tijela Franca Ferdinanda i Sofije su 30. juna 1914. godine iz Sarajeva vozom prebačena do Metkovića i ukrcana na jahtu Dalmat, koja ih je onda prenijela i do ratnog broda „Viribus Unitis“ na ušću Neretve,  kojim su tijela carskog para bila prevezena do Trsta. Počast im je odavana „kudgod je žalobna povorka prolazila“ – u Metkoviću,Opuzenu, Makarskoj, Omišu, Splitu i Zadru, kao i na ostrvima. U Splitu su se na obali našli predstavnici vojnih i civilnih vlasti, kao i katolički kler na čelu sa biskupom. Posmrtni ostaci kraljevskog para su stigli u Trst 4. jula. Iz Trsta su tijela Franca i Sofije vozom transportovana do prijestolnice Beča. U Austro-Ugarskoj je povodom smrti prestolonaslijednika bila proglašena dvonedjeljna žalost.Vijest o ubistvu Franca Ferdinanda i njegove supruge odjeknula je svijetom koji je već bio na rubu rata. Moglo bi se reći da je mnogima atentat bio dobrodošao.(„Posljednji brod Austro-Ugarske flote“,arhiva Metković.)

Odmah po ubistvu Franca Ferdinanda počeli su iz drugih evropskih i mnogih svjetskih država bečkom dvoru stizati izrazi saućešća „zbog nenadoknadivog gubitka koji je zadesio habsburšku kuću, a time i cjeli svijet.“  Skoro cjelokupna svjetska štampa je odmah prepoznala i osuđivala Kraljevinu Srbiju kao glavnog krivca, uključujući i novine u zemljama budućih ratnih  saveznika Srbije. Britanski časopis „Džon Bul” („John Bull”) objavio je na naslovnoj strani tekst „Dođavola sa Srbijom!” („To Hell with Serbia!”). Britanske novine pisale su da se radi o srbijanskoj zavjeri iza koje stoje Rusija i panslavizam na Balkanu. “Manchester Guardian” je pisao kako se ne može dozvoliti da cijelo zapadno čovječantsvo potone u moru krvi zbog jedne srpske zavjere, te da “Srbiju treba odvući nasred okeana i potopiti je”. Slična situacija bila je i sa ostalom evropskom štampom, međutim, najviše je bilo onih koji su atentat teroriste Gavrila Principa okarakterizirali kao „kriminalni akt jednog zanesenjaka pomućenog uma“. Dok je svijet osuđivao Srbiju zbog njene uloge u atentatu, srbijanske su vlasti pokušavali skinuti svaku odgovornost sa svoje zemlje i naroda. Srpski prestolonasljednik regent Aleksandar odredio je osmodnevnu žalost na dvoru zbog ubistva austrougarskoga prestolonasljednika i njegove supruge. Poluslužbena srpska „Samouprava“ je pisala kako je  “oduran taj čin prevratnih i politički nezrelih ljudi i izražavamo svoje saučešće teško iskušanom vladaru monarhije”. „Samouprava“ je u posebnom članku osudila atentat “kao teško zločinstvo, koje je mogla inspirisati i izvesti samo duševna rastrojenost politički nesvjesnih mladića, koji su bili nesposobni da uvide sav zamašaj svoga zločinačkoga umišljaja. Dalje se ističe kako “je u Srbiji  naišao sarajevski atentat na opštu, najoštriju osudu. Dvor je odmah izrazio saučešće Nj. Veličanstvu kralju. Na dvoru je zastava spuštena na pola koplja, a jučer ujutro naređena je dvorska žalost za šest nedjelja. Mislim da je ovo blefiranje srbijanskih vlasti bilo u Evropi vrlo brzo „pročitano“.

Prestolonasljednik Austrougarske monarhije (Thronfolger von Österreich-Ungarn), nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija, koja je imala titulu vojvotkinje od Hohenberga, sahranjenjeni su 4. jula 1914. godine. Njih su dvoje zajedno pokopani, ali to nije bio klasičan habsburški dinastički sprovod. Problem je bio u tome što su Franc Ferdinand i Sofija bili u tzv. morganatskom braku. Takav brak se  sklapao kad supružnici nisu bili istog ranga (nama).  Sofija po rođenju nije bila kraljevske krvi, nego je bila kći grofa Čoteka. (Chotek).Uprkos bogatstvu i ugledu češke grofovske porodice Čotek, oni nikako nisu bili ravni vladarskoj dinastiji Habsburg-Lothringen. Kad je shvatio da Franc Ferdinand ne želi odustati od namjere da se oženi Sofijom koja je iz „nižeg“ staleža, car Franjo Josip I odlučio je priznati brak samo pod uslovom da djeca iz braka Franca Ferdinanda i Sofije ne mogu naslijediti austrougarsko prijestolje! Ta su djeca, kao i njihova majka, mogla nositi samo titulu vojvode od Hohenberga. Pošto Sofija nije bila kraljevske krvi, nije mogla biti pokopana u carskoj kripti u Beču, te su zbog toga ona i njen suprug Franc Ferdinand bili pokopani zajedno u njihovom dvorcu Artšteten u Gornjoj Austriji. Sprovod je bio vrlo skroman s obzirom na njihov status. Iako su planirale doći delegacije raznih stranih dinastija, nijedna od njih nije bila pozvana. Čak je i car Franjo Josip I, koji se nikad nije pomirio s tim što je dozvolio taj brak, odbio doći na sprovod. Tako su sprovodu prisustvovali gotovo isključivo članovi užih porodica pokojnika. U vrijeme dok su bili živi, visoko plemstvo je listom bojkotovalo nadvojvodu i njegovu izabranicu zbog njenog „niskog“ porijekla. Sofija nije imala pravo da s mužem ide u pozorište ili operu, jer bi morala da sa njim dijeli carsku ložu za koju nije bila “dostojna”, dok je za samog Ferdinanda bilo nedostojno da sjedi izvan carske lože. Na procesijama i prijemima nije smjela da korača uz njega ili sjedi do njega. Prilikom velikih prijema nije mogla sjediti za stolom pored svog muža, nego je morala sjediti na kraju stola sa služavkama i dvorskim damama! Tako je Sofija za života na sve moguće načine bila ponižavana. Njen muž to nije mogao spriječiti, jer porodica grofice Čotek nije bila kraljevskog porijekla, iako je jedan od Sofijinih direktnih predaka bio Albert IV Habsburški. Zbog svega ovoga su savremenici Sofiju nazivali habzburškom Pepeljugom.Čak i kad je umrla, Sofija nije mogla da izbjegne poniženje. Najprije protokol nije dopuštao da njen sanduk leži u dvorskoj kapelici u Hofburgu kao habsburški. Car Franjo Josip je morao lično da interveniše da se dopusti da Sofija i Franc Ferdinand zajedno leže u istoj kapelici prije transporta u Arstetten. Ali su Habzburzi ipak  našli načina kako da pokažu kojeg je statusa Sofija zapravo bila (po njima je ona ipak bila „tek neka obična češka grofica“, a ne evropska princeza ). Njen sanduk je bio postavljen malo niže nego muževljev i imao je puno manje ukrasa. Takođe, da bi pokazali kojeg je ranga u njihovim očima Sofija zapravo bila, stavili su na njen mrtvački sanduk bijele rukavice, simbol dvorskih dama i kurtizana. (Grgić, Stipica :“Mlada Bosna i Sarajevski atentat 1914. godine“, „Franjo Ferdinand u Sarajevu“, 19. rujna 2007.).

                                        (Nastaviće se)

Prethodni članakGdje je Deda Mraz?
Naredni članakPolitika varvarstva
Saud Grabčanović
Rođen u Bijeljini, 10.09.1952 godine. Osnovnu i srednju školu završio u rodnom gradu, a za RTV mehaničara studira u Beogradu do 1973. Poslije Beograda seli se u Vinkovce gdje završava višu mašinsku školu 1983 godine. Rat ga je pomjerio do daleke Njemačke, u gradu Nürnbergu /Augsburgu gdje se stacionira 1993 godine. Radio je u Loewe opta, Metz, Grundig, Telefunken, Philips, Nord Mende, Blaupunkt, Schneider, Sony firmama sve do svoje penzije. Sadašnji status: penzioner ( aktivni još radi elektroniku – profi i piše istoriju - u dokolici)... Najdraži hobi: Istorija( u slobodnom vremenu)