Piše: Jusuf Trbić
U ružnom, naopakom vremenu kakvo nas je zadesilo u devedesetim godinama prošlog vijeka i traje do danas, laž, ogoljena, bestidna, provokativna laž udara nas u lice bez imalo ustručavanja. Ta laž se ni malo ne obazire na činjenice, na očiglednu istinu, na moral, ona se neprekidno ponavlja u čvrstoj nadi da je jača od istine i da će na kraju pobijediti. Takva je i laž o tobožnjem „oslobađanju Bijelnjine“ prvih dana aprila 1992. godine.
Godinama već nekakvi navodni „oslobodioci Bijeljine“ uoči 1. aprila proslavljaju bezočno i surovo ubijanje civila kao „oslobođenje i odbranu grada“, ne trudeći se, godinama, da makar kažu od koga su to oni „oslobađali“ Bijeljinu i šta je bilo s onima koji su grad napali, okupirali i zarobili, pa su ga oni, eto, oslobađali. Svi mi koji smo preživjeli to olovno vrijeme znamo šta se događalo, i Bošnjaci i Srbi, zna to i svako u svijetu ko želi da zna, znaju to i samozvani „oslobodioci“. Znao je to i Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu bio Ljubiša Savić Mauzer, pa je tih dana objavio spisak ubijenih, na kojem su sve sami civili. Ja sam još 2007. godine u „Majstorima mraka“ objavio imena nekoliko stotina ubijenih bijeljinskih Bošnjaka, podatke sam, na sopstveni rizik, sakupljao bez ičije podrške i pomoći, a oni, ni tri decenije nakon pokolja civila, s neupitnom zaleđinom politike, pravosuđa, policije, medija i svih zvaničnih službi, ne mogu da se sjete ni jednog jedinog imena navodnih napadača na grad. Pa kad ih ponekad neki novinar upita: šta je bilo s tim napadačima, oni zanijeme.
U prvim danima aprila 1992-ge ti pripadnici boračke organizacije, kako sebe predstavljaju, nisu se ni vidjeli, nigdje ih nije bilo, sem što su neki od njih vodili Arkanove ubice i pokazivali im koga treba ubiti, a koga ne treba. U svemu ostalom njih niko ništa nije pitao. Mene je iz kuće odveo četnički vojvoda Mirko Blagojević i predao me arkanovcima. I on je, kao drugi u tim danimna, bio tek „pomoćno osoblje“ za profesionalne ubice iz Srbije. Ja sam gledao kako tuku ljude i odvode ih u smrt, vidio sam kakav je autoritet za sve njih bio Arkan, nedodirljivi gospodar situacije, koji se pitao za sve. A ako ti samozvani borci tvrde da su sve oni učinili, to znači da preuzimaju na sebe teret zločina, to je onda jasan putokaz Tužilaštvu BiH koga treba da gone za ubistva stotina bijeljinskih civila, u gradu u kojem (kao i u Janji) nikad nikakvog rata i nikakvih sukoba nije bilo. Kako je krenulo, možda ni to vrijeme nije tako daleko kako se njima čini.
Svi znaju za čuvenu fotografiju Rona Haviva, na kojoj arkanovac šutira u glavu mrtvu ženu na pločniku. Ja sam te mrtve vidio kad me vojvoda Mirko proveo pored Bolnice, za koju su velikosrpski mediji tvrdili da je poprište borbi s nevidljivim „muslimanskim ektremistima“, koji, eto, nisu imali nikakvu drugu ideju, već da zauzmu bolničke krevete. Možda su bili bolesni, ko zna. Kuća iz koje sam odveden gleda u dvorište Bolnice, i svi smo mogli da vidimo da ta ustanova radi sasvim normalno. To sam vidio i kad sam prošao pored ulaza u Bolnicu. To je vidio i Ron Haviv, i o tome svjedočio u Hagu. Ali, vajni „oslobodioci“ i dalje trube jednu istu, izlizanu, morbidnu priču, ne iznoseći ni jedan jedini, makar sićušni dokaz. Može im se. Kao što se nikad nisu potrudli da makar zaobiđu glupe tvrdnje kako su nekakvi muslimanski bojovnici pucali s munara i visokih zgrada, kako su izvirali iz zemlje i padali s neba, a onda volšebno nestali, isparili, odletjeli na letećim ćilimima, progutao ih mrak, ni traga nisu ostavili iza sebe, i niko ne može da dokuči, ni nakon više od tri decenije jesu li oni bili privid, fatamorgana ili bića iz svemira.
Jad i bijeda laži traje, tako, već trideset i tri godine, i niko se ne trudi da izmisli nešto što bi, makar iz daljine, moglo ličiti na istinu. Ali, to nije ni lako. Kako, recimo, demantovati ono što je cijeli svijet vidio na fotografiji Rona Haviva, koja je već odavno postala pravi simbol rata protiv Bosne. Pogledajte još jednom tu sliku. Mlad čovjek u besprijekornoj uniformi, naoružan do zuba, siguran u sebe, svjestan da neće odgovarati ni za šta, razbija čizmom glavu mrtvoj ženi na pločniku. Znao je da ga gledaju i snimaju, pa on, kako kakav maneken zločina, pokazuje svima o čemu se radi. Jer, on nije tu sam ili kao dio neke rulje, već kao disciplinovani pripadnik sile u službi države, koji šalje nedvosmislenu poruku. Došlo je vrijeme jačeg, vrijeme zločina, vrijeme nekažnjivosti, vrijeme u kojem se ubice poput njega tretiraju kao heroji. Njegova čizma je prešla dug put, od Vukovara do Dubrovnika, od Bijeljine do Sarajeva, od Prijedora do Zvornika, od Višegrada i Foče do Srebrenice, sve udarajući u glavu mrtve ljude, da bi zločinci pokazali žrtvama koliko su bijedne, da bi ih ponizili, da bi zapečatili njihovu beznačajnost, da bi otvorili vrata budućnosti u kojoj neće biti mjesta za bol ubijenih, za njihove suze, za njihovu krv koja se sliva niz trotoar.
Čizma i mrtva glava na pločniku, to je slika događaja u Bijeljini u aprilu 1992-ge. To je najkraći prikaz svega što se događalo do kraja 1995-te, svakog dana i svake noći, to je slika onoga što nam i danas rade i poručuju ljudi poput ovih koji slave udarac čizme u glavu. Njihove laži i danas udaraju sve nas, koji ležimo na pločniku mukotrpnog života povratnika, bespomoćni i ostavljeni na milost i nemilost ljubiteljima zločina.
Ipak, vremena se mijenjaju. Neki koji su godinama glumili bogove na zemlji odjednom su se našli pred zidom. Oni koji su nesmetano slavili laž, našli su se pred uraganom istine. Budućnost još nije počela, ali kad počne, možda će i ovaj mrak početi da se razilazi.
