Piše: Jusuf Trbić
Bijeljina je danas grad ni na nebu ni na zemlji.
Ona se širi i baškari u njedrima semberske ravnice, pokazuje došljacima bezbroj novih kuća, ulica i avlija, tutnji točkovima automobila, bruji hiljadama glasovima, hoda, trči i gamiže, blješti izlozima radnji, propinje se u visinu, i raste u svim pravcima. Ali, to više nije onaj grad.
U Bijeljini su nekad živjeli Bijeljinci. Oni su voljeli svoj grad i svoje su živote uzidali u njegove temelje. Trudili su se da gradu daju što mogu, tištale su ih njegove brige, boljele njegove bolesti, veselile njegove radosti. Čitaoci ovih tekstova mogli su primijetiti da je istorija Bijeljine, zapravo, istorija građenja, napredovanja, rasta, zidanja boljih vremena od onih koja su prošla. Nigdje u zapisima ili sjećanjima nisam naišao na podatak da se u Bijeljini rušilo bez potrebe, da se uništavalo ono što je čuvalo zajednički identitet i zajedničku istoriju. Nekadašnja čaršija, blokovi starih kuća, zelenilo, spomenici – sve se to čuvalo za buduća pokoljenja. Gradili su Bijeljinci, i oni koji su rođeni ovdje, i gradski ljudi koji su došli, pa se brzo uklopili u naš mentalitet, gradili su i oni koje smo smatrali okupatorima, i Bijeljina je svijetu pokazivala sve ljepše lice. Bogati ljudi su se takmičili ko će gradu ostaviti ljepšu zgradu, ko bolji vakuf i zadužbinu, poštujući strogo čaršijsko pravilo koje niko nije smio prekršiti : da se nikako ne smije povrijediti komšija, prijatelj, poznanik, jer to pravilo daje smisao zajedničkom životu i grad čini gradom.
A onda su došli oni koje smo pogrešno nazivali seljacima, došli su primitivci, puni mržnje prema gradu, koji je bio mnogo veći i bolji od njih, došli su da poruše sve što njih prevazilazi, pa da naprave livadu, na kojoj će onda podizati svoje selo. Umjesto da ostave staro jezgro grada i da Bijeljinu šire prema Obriježi, da naprave tamo bulevare, šetališta i parkove, novi varvari su krenuli da ruše sve što mogu. U srcu prostrane ravnice nikle su ružne, četvrtaste zgrade, bez garaža i parkinga, bez cvijeća i zelenila, bez dječijih igrališta. Bijeljina je postala skučena, uska, zbijena, sve je naslonjeno jedno na drugo, a saobraćajne gužve nesnošljive. Uvedeno je čak i pravilo da onaj koji podiže stambenu zgradu, da bi prodavao stanove, ne mora imati propisani broj parking mjesta ( o garažama da se i ne govori), već za one parkinge koji nedostaju samo uplati određenu sumu u gradski budžet, i sve je u redu. Nikome ne pada na pamet da zahtijeva gradnju podzemnih garaža, koje bi riješile sve te probleme. U vrijeme dok pišem ove tekstove, u toku je postepeno rušenje najljepše gradske ulice, nekadašnje Wilma strasse i Titove, a danas Karađorđeve, jedine u kojoj je bio sačuvan stari graditeljski kompleks. Grad se uništava već pola vijeka, i novi varvari upravo završavaju posao.
Da, nije to više onaj grad.
Danas je to grad bivših i budućih mrtvaca, to je grad koji više Bijeljinaca ima pod zemljom nego iznad nje. To je grad koji je otišao i razišao se širom meridijana, da se više nikad ne ne vrati.
Bijeljina je danas sastavljena od hiljada dijelova, i svaki taj djelić je mali cvijet koji miriše u duši nekog od Bijeljinaca, ma gdje on bio. Tako se grad rastegao od Urala do Irske i Škotske, od Španije do Norveške, od Amerike do Australije, uzduž i poprijeko bijeloga svijeta, i svaki njegov djelić živi u nekome od njegovih ljudi, dok ima života. Kako koji Bijeljinac umre, njegov grad se smanjuje, nestaje dio po dio mozaika, i ostaju samo sjećanja onih koji traju. Svakog dana zvone telefoni i cvjeta internetska mreža, Bijeljinci se čuju i vide, razmjenjuju se fotografije, i svako pita : ko je to danas umro?
Dženaze su uvijek bile čaršijski običaj, i to su i danas. Kad umre Bijeljinac, oni, koje je smrt za sad mimoišla, dolaze, skupe se na haremu, gledaju oko sebe i čude se : zar nas ima ovoliko? Pa kažu : još se samo na dženazama srećemo s čaršijskom rajom. Često dođu i Bijeljinci iz Tuzle ili Sarajeva, pa se ispričaju, dok smrt gleda s harema i bira sljedeću žrtvu. A kad pođu kući, stari Bijeljinci se okreću, pa misle : Bože, poznajem mnogo više mrtvih nego živih.
Bijeljinu danas možete sresti samo na haremima i dženazama. I ponekom druženju, koje ispuni srca toplinom bez kraja. Dok sam živio u Njemačkoj gledao sam stare Bijeljince kako se pate i kopne, kako se smanjuju i umiru pod tuđim nebom. Napisao sam tad pjesmu pod naslovom “Umiru stari Bijeljinci”. Prepisujem je za ovu priliku.
UMIRU STARI BIJELJINCI
Umiru stari Bijeljinci
Na svim stranama svijeta
Sa očima punim leda
Zagledani u doba nepomično
Kad je mrak bio svjetlost
a ne sjenka u svjetlu
U moru neznanih lica utopljeni
U olovu jezika čudnovatih
Umiru vrteći se u krug
kao muhe bez krila
Umiru stari Bijeljinci
nevini poput zvijezda
I s njima nestaju životi nepregledni
Nestaju vijekovi nestaju kontinenti
Njihova kuća sad je od neba prostranija
Oni su praznina u koju se sve
oko njih strovaljuje
Umiru stari Bijeljinci u sebe zazidani
Raste pod zemljom njihov grad
Zarastaju im rane
Umiru uporno i strpljivo
Ne mareći za zakone i običaje
Za pravila službe i popise stanovništva
Umiru vjerujući svojoj smrti
Kao što slijepci vjeruju tmini
Umiru stari Bijeljinci
na svim stranama svijeta
Umiru lako kao što umire osmijeh
Pa onda putuju upakovani nježno
Putuju preko brda i dolina
preko mora i oblaka
Putuju neumorno da se vrate tamo
odakle nikada nisu ni otišli
Bijeljina se tako seli u carstvo prošlosti, u sjećanja, i živi još samo u srcima ljudi koji je vole i pamte je. Od njih zavisi hoće li slike svoga grada i svoga života prenijeti mlađima, da i oni znaju, i da se makar oni vrate, nekad, u neka bolja vremena. I zavisi od toga koliko ćemo mi zapisati, zabilježiti, koliko ćemo komadića prošlosti sakupiti i sačuvati za one koji dolaze.
Nadam se da će i ovi tekstovi pomoći u tome.