Piše: Jusuf Trbić
Kako vrijeme leti! Napunilo se devet godina od kad nas je napustio veliki čovjek, borac za ljudska prava Lazar Manojlović. Bio sam s njim do posljednjeg dana. Kad sam pričao drugima o njemu, govorio bih: “Moj Lazo”. Volio sam ga kao rijetko koga u svom životu. On je to znao, i kad je odlazio, ostavio je meni da obavim za njega posljednji posao: da objavim posmrtnicu u listu Oslobođenje, s kojim je sarađivao godinama, a taj tekst je on sam napisao. Dodao sam tome i moje sjećanje na časnog, hrabrog i pametnog čovjeka, jednog od onih ljudi koji su bili moralni svjetionici za sve ljude. A o njemu sam napisao i ovo:
U vremenu mraka i opšteg saginjanja, kad se moral ruši u prašinu a uspravni ostaju samo spomenici, ljudi nesavitljive kičme prava su rijetkost. Oni primaju na svoja ramena sve što drugi ne mogu, i ostaju zapamćeni kao baklje koje gore, i svijetle, da sačuvaju obrise ljudskog lica u tami koja sve obuzima. Jedan od takvih ljudi je Lazar Manojlović.
Upoznao sam ga prije rata protiv Bosne, rata koji je srušio sve što smo imali i znali. Iz Tuzle je došao kao jedan od najuglednijih prosvjetnih radnika Jugoslavije, i to nakon skandala, nečuvenog u to doba: na velikom partijskom skupu u Tuzli ustao je protiv odluka svemoćne Partije, što se tada teško praštalo. Ipak, njegov ugled je bio toliki, da je kažnjen samo premještajem u Bijeljinu, gdje je postavljen za direktora Osnovne škole “Radojka Lakić”. Nije prošlo mnogo, a on je i tu školu učinio uzorom u čitavoj našoj bivšoj domovini. I kako to već biva, ni njemu rad i uspjeh nisu oprošteni. A pogotovo ne njegov nesavitljivi karakter, njegova hrabrost, njegov uspravni hod kroz život, koji ga je razlikovao od svih ljudi oko njega. Pa je i on platio cijenu kakvu plaćaju oni koji se izdignu iznad vremena.
Lazar Manojlović je rođen 1934. godine u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine, u siromašnoj porodici sa mnogo djece. Pripadnik je prve generacije bijeljinskih učitelja. U Tuzli je na Višoj pedagoškoj školi diplomirao srpsko-hrvatski jezik i jugoslovensku književnost, radio je kao učitelj, direktor škole i rukovodilac u prosvjeti, i svuda gdje je bio, ostavio je duboki trag. Nosilac je jugoslovenske nagrade “Najdraži učitelj”, Ordena rada sa Srebrnim vijencem, kojim ga je odlikovalo Predsjedništvo SFRJ, nagrade za životno djelo u pedagogiji “Dr. Vojislav Bakić”, i niza drugih priznanja, među kojima je i Nagrada za građansku hrabrost “Duško Kondor”. Svjetsko priznanje je dobio proglašenjem za Pravednika svijeta u italijanskom gradu Padovi 2008. godine, kad je u njegovu čast posađeno drvo u Parku pravednika i postavljen spomenik u njegovu čast. Bio je to vrhunac jednog časnog, teškog i bogatog života, koji bi u svakoj normalnoj sredini bio uzor generacijama.
Lazar Manojlović je, uz rad u školi, bio i pokretač dječijeg lista “Mališa” najboljeg i najtiražnijeg u Jugoslaviji, bio je dugogodišnji publicista, autor brojnih stručnih, pedagoških i književnih radova, saradnik mnogih uglednih listova i časopisa, a objavio je i osam knjiga, među kojima se ističu: “Učitelju s ljubavlju”, “Govor srca”, “ Zapisi iz vremena zla”, “Zavičajne i porodične priče”, “ Knjiga tuge i opomene”, “Heroji s perom u ruci”, i uz to još pet kao koautor.
Čitaoci sarajevskog Oslobođenja, beogradske Republike i drugih listova i časopisa zapamtili su ga kao visprenog i beskompromisnog čovjeka, koji nije ustuknuo pred zlom, ma kakvo ono bilo. Zapamtili su ga i gledaoci mnogih TV emisija, intervjua i reportaža, a pogotovo oni koji su prisustvovali promocijama i javnim tribinama bijeljinskog “Preporoda”. Znaju ga svi koji drže do morala i građanske hrabrosti, još od vremena kad se usprotivio bijeljinskim gospodarima zla i odbio da djecu dijeli po etničkoj pripadnosti i to rekao jasno i glasno pred kamerama britanske televizije, u vrijeme kad su glave padale ni za šta. Zatim je odbio da svojoj školi promijeni ime u “Sveti Sava”, pa je izbačen s posla i ostavljen, praktično, na ulici. Ali, nije zaćutao. Pomagao je progonjenim ljudima koliko je mogao, a onda je perom i glasom počeo iznositi istinu koju niko drugi nije htio da kaže. Veliki Poljak Adam Mihnjik je svojevremeno rekao da je najveći stupanj patriotizma kad ste u stanju da se zastidite zbog svog naroda, svoje domovine. A tekst Lazara Manojlovića o Srebrenici pod naslovom “Stid me je” odjeknuo je kao da dolazi s drugog svijeta. Time je navukao na sebe bijes svih sljedbenika Radovana Karadžića, koji vladaju Republikom Srpskom i Srbijom, pa je proglašen za najvećeg srpskog izdajnika. Teško je i zamisliti šta sa sobom nosi takva osuda. Ali, Lazar Manojlović nikada nije sageo glavu. Naprotiv.
Njegov bunt protiv “đavoljeg vladike” Kačavende čuo se širom regiona, pa mu je vladika zbog toga otvoreno zaprijetio smrću, što je uzburkalo duhove. Zbog toga mu je Tuzla nudila da se vrati, ali je on odbio i ponuđeni stan i uhljebljenje i ostao u Bijeljini. Pred TV kamerama je, stojeći pred vratima Kačavendinog dvorca, rekao : “Pa, kakav je to Bog, ako mu je ovaj ovdje predstavnik na zemlji?”.
U svakoj prilici Lazar Manojlović je ustajao protiv zločina i fašizma, protiv mraka i mržnje, protiv nemorala i neljudi, u bezbroj tekstova i javnih istupa. Kad sam se vratio u Bijeljinu i počeo svoj juriš na vjetrenjače, on je bio prvi koji je stao uz mene. Zajedno s Duškom Tomićem bio je sa mnom u svakoj prilici, na svakom mjestu, uvijek uspravan, jasan i nepokolebljiv, uvijek u službi časti i istine. Od prvog našeg obraćanja javnosti, na početku milenijuma, kad je pred TV kamerama osudio zlo i ono što su fašisti iz njegovog naroda počinili, do posljednjeg dana. Ova dva čovjeka bila su i recenzenti moje dvotomne knjige “ Majstori mraka”, u kojoj sam ispisao hroniku zločina u mom zavičaju. Njegova recenzija i ostali njegovi tekstovi i knjige, koliko ja znam, jedinstven su primjer u čitavoj Bosni – da neko na taj način osudi zločine svojih sunarodnika, u vrijeme kad se nemilice ubijaju i uništavaju istina i pravda. I u sve čini u svom gradu, u gradu u kojem živi.
Lazar Manojlović je svojim djelom i svojim uspravnim životom dao ljudsko lice ovom ružnom i teškom vremenu u kojem bi i stari Diogen teško mogao naći čovjeka. I ako postoji ličnost u mom životu, pred kojom treba ustati i iskazati bezrezervno poštovanje, to je, bez ikakve sumnje, ovaj neustrašivi čuvar istine. Proći će ovo olujno doba, jednoga dana, ali će ostati vrijednosti za koje se on borio ne štedeći sebe, ne savijajući se na vjetru, ne sklanjajući se pred olujom, ostaće slika jednog uspravnog života, kao svjetionik na nemirnom moru sutrašnjice.
Kad budući istraživači ovog našeg ružnog vremena budu pisali o Lazaru Manojloviću, riječ čovjek, uz njegovo ime, pisaće velikim slovom.
Siguran sam u to.
……………………
Za čitaoce koji ne znaju dovoljno o Lazaru Manojloviću, evo izvida iz njegovog apela “Stid me je”.
Stid me
I nakon petnaest godina, od kraja bosanskohercegovačkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni u javi ni u snu. Svuda srećem te ljudske aveti. I na ulici i na novinskim stranicama i na TV kanalima. Još šetaju. Još su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijaši, koji su to zlo javno blagoslovili. U ime boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su ti, tu pored nas, nekadašnji članovi eskadrona smrti, a kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijaši koji su, držeći Jevanđelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklič: Bog čuva Srbe! Idemo na Brčko, na Srebrenicu, na… A gazili su i Jevanđelje, i oltar i vjeru. Odlično su se uvezali, zvijeri koje su činile zvjerstva nad ljudima i ljudskim, i božji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali. Evo, petnaesta godina kako mi se vrti u mozgu slika paljanskog zvjerinjaka, Pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana. Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule građane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, a podržava ih rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju i pod ovim nebom?
A na sve to dođe dokumentarac o “Škorpionima”. Zvijeri u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko. Ubijaju mladiće iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstruozan način, u julu 1995. godine. Oduzimaju živote šestorici mladića, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I još se uslikali za uspomenu i dugo sjećanje. Trebao srpskim zvjerima dokumentarac o junaštvu na kraju 20. vijeka. Po naučnoj odrednici to su mladići, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su još djeca koja nisu ni okusila života, a odoše iz života. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik Milan Nenadić, 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:
Od čega globus beži
čega se kultura srami
time se ponose Srbi
i čude što su sami ….
Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu. Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. I što pokušavaju taj krvavi srpski cunami da porede i pravdaju drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi u tim brdima srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da nad tim besprimjernim istrebljenjem jednog naroda ostanu vječno zamišljeni.
Stid me!
Uzimam “Anatomiju ljudske destruktivnosti” Eriha Froma, gdje lijepo piše: “… da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju …” Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi “ubojica”. Tako kaže svjetski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada sam postane životinja, kad postane destruktivan.
Stid me!
Kako su riječi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovačkog, a u njemu Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, među kojima je 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.
Stid me!
A veliki srpski naučnik i književnik Milan Kašanin ostavio je zapisane i ove redove:
“… Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onoga što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh kao za moga života i nikad takva zver…”
Stid me!
Jedanaest godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jul 1995-11. jul 2006). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasijanoj grobovima i popločanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine se sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.
Stid me!
Lazar Manojlović