Piše: Jusuf Trbić
Na prilazu Tuzli, u kući s lijepom baštom i terasom umotanom u hladovinu i zelenilo, svoje zemaljske dane i noći provodi Amir Fidahić, stari Bijeljinac, potomak čuvene porodice, čovjek čija porodična tragedija, na svoj način, ispisuje istoriju bosanskog života. U knjizi “Istine i laži” , pod naslovom koji vidite iznad ovoga teksta, ispisao sam priču o ovom starom Bijeljincu, koji mi je, i pored svega što mu se dogodilo, neizmjerno pomogao svojim sjećanjima i sugestijama, bez kojih ni jedan zapis o prošlosti Bijeljine ne bi bio potpun. Poznato je da Bijeljinci vijekovima nisu ništa pisali o sebi, pa sam krenuo u otkrivanje istorije našega kraja imajući pred sobom samo zapise Mustafe Grabčanovića, koje je naš “Preporod” objavio kao knjigu. I ništa više. Mnogo puta pozivao sam Bijeljince, ma gdje bili, da sjednu i zapišu bar nešto o onome što im se dogodilo, o sebi i svojima, o sjećanjima i onome što su čuli i saznali…Ali, malo ko se do danas odazvao. Među rijetkima koji su se potrudili da nešto zapišu i tako mi pomognu u tom teškom i nezahvalnom poslu, bili su stari Bijeljinci Šefik Šehović i Amir Fidahić. Šefik nije više među živima, a Amir se, i nakon svega, trudi na učini što može.
U pomenutom tekstu zapisao sam i ovo :
“ Na smrti i sjećanju raste zemlja Bosna, generacije koračaju stepenicama od mezara, s jedne na drugu, bez kraja, i ljudi se nađu na završetku puta, još dišu i govore, a njihovo se trajanje pretvara u sjećanje na život. Amir Fidahić, potomak čuvene bosanske begovske porodice, smjestio je svoje dane i godine u maleni prostor između dva zida. Na jednom je fotografija njegovog oca, bijeljinskog velikaša Asim-bega, na drugoj fotografija njegovog sina Asima. Oca su ubili partizani i rekli da je to bila greška, velika greška. Sina su mu ubili četnici, i rekli – greška je, velika. Odmotava Amir svakoga dana tešku ponjavu dana, od sabaha do jacije, i, gdje god pogleda, života nema. Nema ga u duši, u očima, u rukama, nema ga ni na nebu, ni na zemlji, nigdje ga nema. Ostalo je samo sjećanje.”
Mrtvim generacijama najplemenitije bosanske aristokratske loze pridružila se i Amirova voljena žena Nađa. A on prelistava stranice pamćenja i trudi se da pomogne i meni i onima koji su još voljni da zapišu nešto o svemu tome. Zapisao sam njegova sjećanja na ljude i događaje, na očevu smrt i patnje porodice nakon toga, na Murat-bega Pašića i Muhamed-bega Preljubovića, na Drugi svjetski rat, na streljanje ljudi u bijeljinskoj Kasarni. On mi je dao i spisak tih ljudi, koji su bačeni u masovnu grobnicu u Kasarni. Sad me je pozvao da ispravi još jednu grešku o našoj istoriji, koju je našao na stranicama novina.
Ali, prije toga nekoliko riječi o Amirovom pretku, čuvenom Ali-paši Fidahiću, komandantu vojske Husein-kapetana Gradaščevića i njegovom najbližem saradniku i prijatelju. Malo je poznato da je Ali-paša, jedna od najvećih ličnosti bosanske istorije, bio bijeljinski muteselim ( kao danas gradonačelnik) i da je u centru Bijeljine sazidao dvorac, koji je srušen u ovom posljednjem ratu. Nalazio se preko puta kafane “Bled”, kod parka, a na njegovom mjestu je novokomponovani bijeljinski tajkun sagradio kičersku palatu u holivudskom stilu. Ali-paša je bio trn u oku Miloša Obrenovića i glavna smetanja njegovom uticaju u Bosni, pa je srbijanski vožd iskoristio priliku kad je njegov prijatelj Mehmed Salih Vedžihi-paša, dotadašnji beogradski muhafiz, 1836. godine došao na mjesto bosanskog valije. Buntovni Ali-paša, koji se prije toga vratio iz progonstva nakon sloma pokreta za autonomiju Bosne, nije trpio nikakve pritiske, pa je podigao novu bunu ( Posavska buna) i krenuo na Travnik. Ali, kao i u slučaju Husein-kapetana Gradaščevića, mi smo se opet udružili protiv nas, pa je valijina vojska napala Bijeljinu i otpočela s topovskom paljbom. Da ne bi ginuo narod, Ali-paša se 28. septembra 1836. godine predao, pa je odveden u progonstvo u Trapezunt na Crnom moru, odakle se nikad nije vratio. Njegov sin Mehmedali-beg podigao je novu bunu protiv sultana, a kasnije i protiv Austrije, a drugi sin, Jusuf-beg, vodio je vojsku u borbi protiv austrijskih trupa.
Ali-paša je imao šest sinova, a jedan od njih, Ibrahim-beg ostavio je iza sebe dva sina, Mehmed-bega i Asim-bega, i tri kćerke. Asim-beg Fidahić ( 1896-1945) bio je ugledni Bijeljinac, prijatelj Murat-bega Pašića i Rodoljuba Čolakovića, čiju je ženu Milicu spasio iz ustaškog zatvora. Spašavao je i druge, među njima i Čedu, sina Ljube Petrovića ( kasnije je Čedo bio direktor bijeljinske Gimnazije), ali njega niko nije spasio kad su grupu najuglednijih ljudi partizani odveli i streljali bez suđenja, po kratkom postupku. Greškom, bio je izričit Rodoljub Čolaković.
Prvog dana aprila 1992. godine grupa arkanovaca, koju je vodio bijeljinski četnik Brano Filipović Šumar (on je sve dotle bio prijatelj Fidahića) odvela je Amirovog sina Asima. Amir i Nađa su na sve strane pokušavali da saznaju istinu, jer se čulo da je Asim ubijen. Uzalud. Čak su ih Brano i njegov šef Mirko Blagojević uvjeravali da je Asim živ i da su ga oni izvukli iz Bijeljine. Dugo nakon rata trajala je ta potraga, da bi na kraju Asimove kosti bile pronađene na groblju u Sremskoj Mitrovici. Asim je saznao i ko je pucao u njegovog sina – Arkanov tadašnji oficir, Semberac, koji danas živi u stambenoj zgradi u centru grada. Krivična prijava zbog tog ubistva godinama se vukla po ladicama tužilaštava, ali do danas niko nije ništa preduzeo da se ovaj zločin rasvijetli. Što, naravno, nije nikakvo čudo, ako se zna
da ni jedan slučaj ratnih zločina u bijeljinskom kraju nije procesuiran.
Nakon svega, Amir Fidahić nije više nikada došao u svoj rodni grad. Čujem se s njim ponekad, vidimo se kad naiđem u Tuzlu. Ovoga puta, kako rekoh, zvao me da ispravimo grešku koju je našao u novinama. Naime, u jednom novinskom tekstu koji govori o Novom Selu kod Bijeljine, piše da je zvonik evangelističke crkve u tom selu, podignut 1913. godine, oštećen u Drugom svjetskom ratu, pa se crkva od tad koristila kao magacin.
“Ne”, kaže Amir, “ zvonik je bio čitav i nedirnut sve do 1947. godine, a tada je Veljun Simić, dikrektor Poljoprivrednog dobra ( koje je tada nosilo ime Rodoljuba Čolakovića), naredio da se on minira i sruši. To je morao da uradi jedini povratnik u Novo Selo, mislim da se zvao Fric, koji je bio stručnjak za mehaniku, ali i eksplozive. Dobro sam ga poznavao, on je volio da se druži s nama đacima, pa me je čak naučio da sviram harmoniku ( bila je dvoredna, vlasništvo moje majke). Ja sam tada pohađao nižu Poljoprivrednu školu, sa mnom u generaciji su bili i Pavle Doroški, Faik Jahić, Hiba Džafić, Jovo Pantić i drugi, ukupno nas je bilo 28. Bili smo na imanju toga dana, pa su nam naredili da se udaljimo, da ne bi neko stradao, a naša menza i učionice su bile pored same crkve. Sve smo gledali, i zato hoću da svjedočim iz prve ruke. Poslijeratna vlast, nakon kritika zbog pretvaranja crkve u magacin, pokušala je da se opravda tvrdnjom da je zvonik već bio teško oštećen, pa su, eto, morali da ga sruše. Ali, ovo je prava istina.”
Tako, eto, istoriju popravlja Amir Fidahić, dobri, plemeniti i pametni čovjek, koji još ima snage da se bori za istinu, nakon svega što mu se dogodilo. I sve dok takvih ljudi ima među nama, makar bili i tako malobrojni, uvjeren sam da nećemo zaboraviti ni sebe ni svoju prošlost. Što je važno ne samo zbog nas, već zbog onih koji dolaze.
Oni treba da znaju i da rade ono što nismo uradili mi.