Piše: Dragan Bursać
Da ćeš nam faliti, Borise, nećeš. Pisaćeš do kraja života, znamo to. Istina i novinarstvo su doživotni virus. Zadesni. A ova patetična suza u oku to je od iritacije. Konjuktivitis zarobljenog «Oslobođenja». Dijagnoza.
Veliki Boris Dežulović je otkazao svoje usluge «Oslobođenju». Ova vijest je za nekoga čudna, za nekoga očekivana, tek naše mahale Bosne ponosne ostaće uskraćene za Borine fenomenalne tekstove o njegovom Koži izaponoćnom koji nas svake hefte silom riječi skenira.
Naći ćete posljednju kolumnu Boris Dezulovica u “Oslobođenju”, a u njoj ćete saznati zašto mu je to zadnja kolumna. Nebu hvala, samo u “Oslobođenju”.
Slamka među SDA vihorove
Nego, hoću nešto drugo. Hoću malo o medijima kvazilučonošama demokratske svijeće, ko biva ulijevo svrnute. E pa te redakcije i mediji su se pretvorili u provincijske prćije i tajkunsko-religijsko-političko- seoske ispostave. Tim medijima namjesto istine upravlja lunarni kalendar, predizborna godina, pokoji pumpadžija, partijska centrala i inostrani tiranin koji je vlažni san lokalnim tirančićima.
Ti mediji važu i svaki dan kantarom sitnim mjere odnos snaga jednog Dežulovića i (u ovom slučaju) bosforskog tiranina Erdogana. Pa onda dolazi do prezupčavanja. Obično na relaciji kakav lektor-gazda-šerijat. Ispada tu iz jednačine i uredništvo, opet u ovom slučaju sa fenomenalnom Vildanom Selimbegović na čelu. Jer šta je Vildana u doba Ramazana? Ništa. Tek slamka među SDA vihorove, koji pišu i recept i daju dijagnozu i mute medikament za narod. A na otrovu od lijeka stoji kako je babo Erdogan ovlastio unuče Baketa da mu bude produžena ruka u čuvanju džemata. A džemat sarajevski se barem o Ramazanu brani jakom vjerom, slabom pameću i dobrim gazdinskim naputkom.
To što je Dežulović rastavio velikog Allaha i njegove promisli od sarajevsko-istambulskih kabadahija, tim gore po Dežulovića. Ne možeš, jebi ga, Boro udarati na sultana bosforskog. I da se razumijemo tamničari «Oslobođenja» bi ti nekako oprostili i tvoj ateizam i udare na brkato bilbord -dijete otomansko i tvoje razdvajanje islama od populizma i tvoje navodno huljenje u mjesecu Ramazana, ali budimo iskreni Dežuloviću, izborna je godina.
Okovani Prometej i uškopljeno Oslobođenje
A u izbornoj godini jedan zabranjen Dežulovićev tekst zvoni jače od hiljadu sitnošićarskih religijskih pravomuslimanskih objavljenih pamfleta. Pa su oni igrali na kartu tvoje etike, sporadi svoje politike. Tvoj ljudski otkaz je definitivana potvrda okovanog Prometeja. Samo ne onog Kamijevog, nego onog sarajevskog. Oslobođenje je i konačno uškopljeno tvojim odlaskom!
Od novine koja je bila sinonim objektivnosti, koja je to u ludilu rata ostala, koja je do dosade bila bastion istine, «Oslobođenje» je postalo okovani Prometej. Tamnica vrhunskih novinara i pokazna vježba-Kako mahala izjeda grad. A, što je manje grada, a više mahale, to je više Bakira i SDA.
I ako ćemo do kraja iskreno, moj Borise, samo si ti pobijedio u ovom nadjebavanju sa provincijom. Narod je ostao bez Kože, ono malo penzionera koji su mimo interneta kupovali «Oslobođenje» zbog smrtovnica prestalo je i to raditi, a redakcija, velim vrhunska, zarobljena od strane unutrašnjeg neprijatelja. Oteta i kidnapovana, bez da je izašla iz kancelarije. I to biva.
Šteta je po nas višestruka, moj Boro. Sad će i ono malo skeptičnih povjerovati u Dodik-Čovićevu premisu o Sarajevu teheranskom. Eto vidite, šta uradiše Koži, a da neće vama već se čuje ustaško-četnička jeka dok trče u zagrljaj lokalnim balijicama, da ovjekovječe još jedan četvorogodišnji mrak-brak.
Ne brinem se ja za tebe Dežuloviću. Znaš pisati, pa znaš. Od Ljubljane do Skopja te traže to i ja znam. Hoćeš li, to opet ti znaš. Pa naizmjenice, ono što ja znam je da «Oslobođenje» treba jednom, nekad, možda oslobađati. Ako bude imao ko, ako se ko sjeti i ako to nekome uopšte bude važano. A neće.
Koji će vam moj novinarski car Dežulović?
Do tada nam svima zajedno ostaju silni impotentni seminari o slobodi novinarstva, gdje se ljudi jadaju jedni drugima ili glorifikuju «zlatnu slobodu govora», dok istovremeno na drugim i ljepšim krajevima države ili kontineta vlasnici tih istih medija uz probrana vina, sireve i eskorting uživaju u kreiranju žutih tabloidnih monstruma od nekadašnjih informativnih glasila. Tzv. novina.
Ne znam kako da vam kažem drugovi/gospodo/vlasnici, ali jebi ga to nije novinarstvo. A gdje nema novinarstva, šta će vam novinari?! A pogotovo, koji će vam moj novinarski car Dežulović? On je nekako samo smetnja, samo neprijatnost u svijetu Luna, Kija, Bakira, Milorada, u svijetu koji sljubljuje religiju, pornografiju, seks i smrt na izvolite.
Kome je do Kože pravdoljubivog, koji po pravdi udara i Milu i Baketa i Čovića? I sultana Erdogana i tiranina Putina? Tek pusta nezgodacija, tek preveliko breme u staniolu i svilenom gajtanu narisanom na papir što se «Oslobođenjem» zvalo. Tek neprijatnost i turbo-folk vjernice i njenog mecene i babe i dajdže i amidže… Razumjeli ste.
Nego, jednom je jedan novinar na nagovor uredništva i vlasništva novine da «popusti malo» i «spusti loptu» rekao kako bi da zna «popustiti malo» i «spustiti loptu» vjerovatno bio vlasnik, a ne novinar. Onako slučajno i taj se zove Boris Dežulović. I taj Boris od prije sedam godina i ovaj sada su navijek isti, kada je u pitanju istina.
Zaštita osjećanja i zadesni konjuktivitis
Pa za kraj treba citirati Borisa ovog i onog i naizust upamtiti ove dvije rečenice. Za slučaj da nekom zatreba PRAVI NOVINAR:
“Previše je, eto, različitih redakcija, a uvijek isti problem – moja maloumna vjera da se u novinarstvu ne bavimo zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već istinom i kritikom. Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem, štajaznam, advokat.
A novine nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu novine u kojima bih ja htio raditi.”
Da ćeš nam faliti, Borise, nećeš. Pisaćeš do kraja života, znamo to. Istina i novinarstvo su doživotni virus. Zadesni.
A ova patetična suza u oku to je od iritacije. Konjuktivitis zarobljenog «Oslobođenja». Dijagnoza.
E, njih mi je žao. Iskreno.
(buka.com)