Piše: Saud Grabčanović
Odluka Visoke Porte da silom uništi srpske ustanike i napad na Srbiju
Nakon Bukureštanskog mira i neuspjelih pokušaja pregovora sa ustanicima,Visoka Porta (osmanska vlada) je krajem 1812. godine shvatila da se „srpsko pitanje“ i povratak Smederevskog sandžaka pod njenu jurisdikciju može riješiti samo oružanim putem. Zbog toga je sultan odlučio prekinuti bilo kakve daljne pregovore sa voždom Karađorđem i odlučio se na vojno rješenje za koje se već odranije pripremao. Sultan Mahmud II je krajem 1812. godine naredio da se otpočne sa pripremama za vojnu intervenciju u pobunjenoj Srbiji. Trebalo je što prije iskoristiti veliku rusku preokupiranost ratom sa Napoleonom pošto Rusija u tom trenutku nije mogla pomoći srpskim ustanicima, niti napasti na Osmansko carstvo. Početkom jula 1813. godine po sultanovom naređenju je započeo napad na odmetnike u Srbiji. U napad na Srbiju krenule su osmanske trupe iz tri pravca: Vidina, Niša i iz Bosanskog ejaleta preko rijeke Drine. Položaj srpskih ustanika je bio težak, u tom trenutku nisu mogli računati na savezničku Rusiju. Ustaničke trupe su loše stajale sa municijom i ratnom logistikom, a njihovi komandanti su bili međusobno zavađeni. Moral srpskih boraca je bio jako nizak. Kod srpskih ustanika je postojalo uvjerenje da se ne mogu održati sami bez pomoći neke veće sile, a pošto ih je Rusija izdala, ta ih je činjenica paralisala. I osioni „srpski vožd“ Karađorđe nije više bio onaj stari moćni despot, kod njega su preovladali panika, defetizam i demoralizacija. On je postao svjestan da je njegov pokret pred slomom, a država i narod pred uništenjem. U ljeto 1813. godine vožd Karađorđe se zatvorio u svoj konak u Topoli i objavio da se navodno razbolio od tifusa. Za to vrijeme su osmanske trupe napredovale dosta brzo u svom prodoru u Srbiju, naročito sa istoka i zapada. Nešto sporije se kretala glavna osmanska vojska iz pravca Niša, koju je predvodio veliki vezir Huršid-paša. Psihički slomljeni srpski vožd Karađorđe pojavio se tek na dva- tri mjesta među svojim borcima kao sjenka od čovjeka. Poslao je pismo ruskom caru u kojem ga je molio da primi njega i njegov narod koji želi da se kompletan preseli u „majčicu“ Rusiju, jer mu prijeti velika turska osveta i totalno uništenje! Ruski car se nije udostojio ni odgovoriti na ovo njegovo pismo i molbu. Rusima Srbi nisu više ni za šta trebali u tom trenutku i prepustili su ih njihovoj sudbini. Karađorđe se sve vrijeme obraćao i Austriji preko svojih emisara i nudio joj gradove i teritorije u Srbiji da mu pomogne, ali Austrija nije htjela da mu pritekne u pomoć. Kajzeru je odgovaralo da Srbi potpuno propadnu kako bi se sami uvjerili u to da im savez sa nevjernim Rusima, njihovom lažnom braćom, nije donio ništa dobro.
Napad Bošnjaka na ustanike u Srbiji i veliki porazi ustanika
U maju 1813. godine novi bosanski vezir Ali-paša Derendelija je (po sultanovj naredbi) naredio da se skuplja vojska radi gušenja srpske pobune. Na Divanu, održanom 30. maja 1813. godine, dva dana nakon sporazuma u Bukureštu, pročitan je sultanov ferman kojim se naređuje pohod na Srbiju, a 31. maja valija izdaje berat (naređenje) da se u Bosanskom ejaletu mobiliše i opremi 100 hiljada vojnika za naredni pohod. Međutim, pošto se ova cifra pokazala kao nemoguća, Deredenlija je uspio skupiti u Bosanskom ejaletu samo oko 30 hiljada vojnika za taj pohod. Bosanska vojska se, kao i obično, okupila na Orlovom polju kod Janje, i već 26. jula je prešla rijeku Drinu. Prvi su Drinu prešli posavski i podrinjski begovi, među kojima su se isticali Osman-beg Gradaščević, Mahmut-beg Tuzlić, Ali-beg I (paša) Fidahić . (on je bio amidža i imenjak Ali-paše, kasnijeg bijeljinskog muteselima), Ahmet-beg Krupić, begovi Sijerčići i drugi. Bošnjačka vojska pod komandom valije Derendelije prešla je Drinu kod sela Popova blizu današnjeg Pavlovića mosta. Sa druge strane Drine stajala je ustanička vojska kojom su zapovijedali Simo Marković i Miloš Obrenović. Kod Badovinaca srpski ustanici su se utvrdili u šančevima na samoj obali Drine. Do prve borbe sa ustanicima došlo je 26. jula 1813. godine kod sela Badovinaca. Ustanici su se bili dobro utvrdili u šancu kojeg su izgradili po „starom“ planu iz vremena po Bošnjake neslavnog Mišarskog boja. Međutim, oni nisu računali da su Bošnjaci iz tog boja izvukli pouke, a da ih predvodi iskusni i lukavi zapovjdenik koji je, kao vođa razbojnika krdžalija, vodio niz bitaka u vojsci slavnog Osman-paše Pazvanogla i u svima izašao kao pobjednik. Bosanska vojska je ovom prilikom disciplinovano koristila novu taktiku napada na utvrđena uporišta ustanika, koju je osmislio Deredenlija, tako da je već drugog dana ostvarena velika pobjeda i zadobijen ogromni ratni plijen. Mudri Ali-paša Deredenlija nije dozvolio Bošnjacima samoubilačke juriše na srpski šanac, niti je dozvolio bilo kakve dvoboje bošnjačkih ajana sa ustaničkim vođama, kao što se to desilo 1806. godine u boju na Mišaru. Osmislio je genijalan plan za napad. Bošnjački vojnici su od drvenih oblica, kukuruzovine i trske napravili debele pokretne zaklone koje su nosili ispred sebe u jurišu na srpski šanac. Ti su se zakloni pokazali kao veoma dobri štitovi koji su zaustavljali kuršume ispaljene iz ustaničkih pušaka. Na kraju su Bošnjaci, kada su se dovoljno približili šancu, jednostavno tim „štitovima“ zatvorili puškarnice. Motkama koje su nosili potisnuli bi i oborili ustanike na zemlju, a zatim ih poklali jataganima. Ali-pašina vojska je tako uspjela potpuno razbiti ustaničke redove. U tim borbama je bio pobijen najveći dio branilaca ustaničkog šanca u Badovincima pored Drine. Tek manji dio ustanika, predvođenih Milošem Obrenovićem, uspio je pobjeći pred Bošnjacima. Nakon ove bitke i pobjede u njoj, Bošnjacima pod komandom Ali-paše Deredenlije bio je otvoren put prema Šapcu, a preko njega i ka glavnom ustaničkom gradu Beogradu, kao krajnjem odredištu. U isto vrijeme je drugi dio bošnjačke vojske prešao Drinu južnije od Bijeljine preko pontonskog mosta kod Branjeva. Bošnjačkim trupama na ovom dijelu fronta su komandovali zvornički kapetan Ali- beg (paša) I Fidahić i gatački Smail-aga Čengić. Ustanici u Loznici i Lešnici su se pokušali oduprijeti bošnjačkim trupama, ali je njihov otpor bio vrlo brzo slomljen, pa su oba ova mjesta bošnjačke snage uspjele osloboditi za samo nekoliko dana. U boju pod Loznicom, pored glavnog komandanta ovog krila bošnjačke vojske, zvorničkog kapetana Ali-bega Fidahića, posebno se istakao i Smail-aga Čengić, koji je zarobio ruskog generala, komandanta ruskog odreda koji se borio na strani srpskih ustanika kao dobrovoljac .
(Nastaviće se)