Piše: Jusuf Trbić

    Roman i film sa ovim naslovom svojevremeno su doživljavani kao zanimljivo književno i filmsko kazivanje s pomalo utopističkim naslovom, jer se u to, Titovo doba, smatralo da su ratovi nešto što se ovdje, u malom raju bratstva i jedinstva, nikad više neće ponoviti. Sad znamo da bi bilo bolje da se i ta vrsta fikcije gledala bar malo kao znak, kao opomena, kao predviđanje, jer bismo možda bili spremniji za krvavu kataklizmu koju su nam priredili nacionalistički krojači „velikih“ balkanskih država. Ali, Balkanci ne bi bili to što jesu kad bi bili u stanju išta ozbiljnije naučiti iz vlastitog tragičnog iskustva. Skoro tri decenije nakon ratova za stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske mi i dalje pričamo o tome hoće li uskoro opet biti rata za podjelu Bosne i stvaranja tih istih „velikih“ država za povlaštene narode zbog kojih su ovdje, koliko juče, tekli potoci krvi.

I dok iz Zagreba stižu poruke da oni žele samo „jednakopravnost“ hrvatskog naroda u BiH, što znači stvaranje trećeg entiteta ili makar cementiranje etničke podjele u kojoj će Hrvatska imati svoj dio u susjednoj državi, u Beogradu i Banjoj Luci su sasvim jasni: cilj je odvajanje entiteta RS od Bosne i njegovo pripajanje Srbiji. Aleksandar Vučić izbjegava tu terminologiju, ali umjesto njega govore Vulin i Dačić, a pogotovo Dodik. Uz to, u toku je intenzivno spajanje Srbije i manjeg bosanskog entiteta, i to po svim linijama – ekonomskoj, energetskoj, vojno-bezbjednosnoj, kulturnoj, a u posljednje vrijeme i obrazovnoj, jer se pod parolom „specijalnih veza“, odobrenih Dejtonom, ujednačavaju školski programi. Kud ćete više? Sve se pravda zahtjevima da Srbija prizna Kosovo, pa bi ona, ako ikako može, da taj gubitak namiri pripajanjem dijela druge države, koja s Kosovom nikakve veze nema. „Kad može da se odvoji Kosovo, što ne bi i Republika Srpska“ – to smo čuli mnogo puta. Ali, to su dva sasvim različita slučaja. Kosovo, koje je tek u novijoj istoriji postalo srbijanska pokrajina, oduvijek ima ogromnu albansku većinu, koju je Milošević želio silom da eliminiše – terorom, ubijanjem, progonima, dakle genocidom, što je spriječio NATO. To je bio osnov (nepotpunog) međunarodnog priznanja Kosova. S Bosnom je drugačije – ona u hiljadugodišnjoj istoriji nikad nije imala ništa slično današnjim entitetima, a njena etnička podjela napravljena je brutalnom silom, zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom, što znači da je dosadašnje postojanje RS-a bilo, faktički, nagrada za te zločine. Tražiti da se sad tako stvoreni entitet još i otcijepi, to je previše čak i za one kojima otimanje tuđih teritorija nije strano. Jer, malo je država u Evropi koje nemaju neki sličan problem – sjetimo se samo Katalonije, dijelova Italije, Belgije, Irske, Ukrajine, za koje bi to značilo početak pakla.

Nedavno smo ponovo, iz usta Vučićevog megafona Vulina, čuli kako Srbi imaju pravo da žive u jednoj državi. Da zanemarimo činjenicu da je ideja stvaranja „velikih“ država temelj fašizma, Vulina bi trebalo podsjetiti na jednostavnu istinu: da su prava ljudi i naroda univerzalna, pa što važi za jedne, mora važiti i za druge.  Tako, ako Srbi imaju pravo da svi, ili skoro svi, žive u jednoj državi, onda to pravo, recimo, imaju i Mađari. A Orban je javno istakao težnju za obnovom „velike“ Mađarske, u čiji bi sastav ušli i poveliki dijelovi Vojvodine, Slavonije i Baranje. Za Srbiju tu ne bi bio kraj, jer bi onda i Bošnjaci Sandžaka mogli tražiti pripajanje Bosni, Albanci iz Preševske doline pripajanje Kosovu, a sigurno ne bi ostali po strani ni Bugari i Rumuni, koji bi takođe mogli tražiti dijelove Srbije. Vulin bi možda odgovorio da to sve može biti tako, ali da Srbija ima vojnu silu kakvu većina drugih u okruženju nema. Pa može činiti šta hoće. Nevolja je u tome što sila, kolika god da je, često ne može ostvariti lude snove. Hitler i Milošević su dokaz za to. Uz to, svuda oko nas je NATO, pa bi svaka vojna prijetnja bila mač s dvije oštrice.

Pa zašto se onda priča o ratu, reći ćete vi? Zato što se očekuju konkretni koraci administracije Džoa Bajdena, koji sigurno neće ići na ruku secesionistima. Zbog toga se ide na normalizaciju priče o „mirnom razlazu“, iako je svima jasno da nikakvog razlaza ne može biti, pogotovo ne mirnog. Cilj je ubijediti svijet da je BiH „nemoguća“ država, u skladu sa smjernicama srpskog Memoranduma 2 iz 2011. godine, u čemu je Milorad Dodik neumoran. Temelj takvog stava nalazi se u nesumnjivoj permanentnoj krizi produkovanoj etničkom podjelom koja je, zahvaljujući pristanku bošnjačke strane, legalizovana u Dejtonu. Etno-konfesionalna vladavina zasniva se na principu konsenzusa i navodne suverenosti konstitutivnih naroda, što je pravi kamen oko vrata Bosne. Rezultat etničke vladavine je potpuna zakočenost sistema u kojem nema nikakve šanse za bilo kakav ozbiljniji dogovor tri razdvojene strane, nema ni prave države, ni njenih institucija, ni odgovornosti, ni demokratskih pravila i sve se svodi na neupitnu vladavinu poglavica tri zaraćena plemena. Da bismo izašli iz te tragične situacije, mora se ukloniti bar jedan od tri stuba te vladavine, što znači da Bošnjaci moraju hitno tražiti način da izađu iz kože „konstitutivnog“ naroda i uđu u predvorje građanskog, evropskog društva koje je jedini spas za Bosnu. Zbog toga i mnogi važni ljudi iz svijeta pozivaju Bosance da „polude“, da odbace sistem u kojem su oni samo bezlični dijelovi etničkog kolektiva i da postanu građani, da postanu ljudi. Tada bi i Amerikanci i svi drugi koji žele normalnu Bosnu imali s kim da sarađuju i na koga da se pozovu.

Kako čujemo, u pripremi su promjene Ustava, kojima bi se obezbijedila i promjena Izbornog zakona, tako da se konačno ispoštuju odluke Evropskog suda pravde o tome da svaki građanin BiH ima pravo da bira i da bude biran. U tom procesu pro-bosanske snage bi morale insistirati na pojmu bosanstva i bosanske nacije, kojih sada nema ni u naznakama. U cijelom demokratskom svijetu naciju čine svi građani jedne države, a nacionalnost je izjednačena s državljanstvom. Dakle, svi stanovnici BiH jesu Bosanci po nacionalnosti, a njihova etnička, vjerska, politička i druga pripadnost njihova je privatna stvar. U Americi postoje, po nacionalnosti, samo Amerikanci, u Njemačkoj Nijemci, u Švajcarskoj Švajcarci, a sve drugo je nevažno. U našem Ustavu nema te kategorije, pa je Bosna jedina država na svijetu koja, praktično, nema državljane, jer su Bosanci izbrisani. Postoje samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, ali ne i Bosanci, kao ustavna kategorija. S takvim teretom ne može se u Evropu. Ako to naše političke poglavice ne mogu učiniti, neka se povuku u hladovinu i poslove vođenja države i njenih građana prepuste drugima.

To znači da ni SDA, ni bilo koja druga stranka ne smije više predstavljati jednu etničku grupu, jedan narod, jedan kolektivitet, već se mora okrenuti građanima. Religija mora ostati u privatnoj sferi, politika se mora voditi u institucijama, a ne u kafanama, i ovo neshvatljivo dogovaranje „vlasnika“ naroda mora prestati. To je jedini način da se održi Bosna i spasi njeno hiljadugodišnje jedinstvo različitosti.

A zagovornicima ideje da svi Srbi treba da žive u jednoj državi treba to malo pojasniti: svi Srbi imaju pravo da žive u Srbiji, svi Bošnjaci u Bosni, svi Hrvati u Hrvatskoj, ali svi oni imaju pravo da žive i u drugim državama i cijelom svijetu kao slobodni, ravnopravni građani. A ako Vulin i Dodik baš insistiraju da prave Veliku Srbiju, što bi rekao Sidran, neka je prave – na sprat.