Piše: Jusuf Trbić

Otišao je u prah  pepeo još jedan simbol grada. Srušen je Vanekov mlin, koji je već bio dobro urušen zbog nebrige vlasti, a to je bila jedna od građevina koje su obilježile istoriju Bijeljine. Nastavljen je tako dugogodišnji pohod varvara na grad, nastavljena je njihova žudnja za brisanjem svega što je više i važnije od njih, privodi se kraju brisanje kolektivnog pamćenja. Jer, grad je pamćenje, ono što generacije stanovnika čuvaju u sjećanju i predaju to kao amanet budućim naraštajima.

blank

Otrovna nacionalistička paranoja odavno je počela da juriša na našu prošlost i svaki trag svjetlosti u njoj, jer temelj svakog nacionalizma jeste pravljenje nove prošlosti, koja će služiti kao opravdanje za sadašnje politike mržnje i razdvajanja ljudi. Ko vlada prošlošću, određuje i budućnost. Davno je u Bijeljini počela rušilačka djelatnost primitivaca koji su najprije riješili da unište sve što podsjeća na staro doba, pogotovo tursko, ali ni austrougarska epoha nije ostala pošteđena. Sve u stilu logike Radovana Karadžića, koji je Sarajevo, simbol grada, gledao kao smrtnog neprijatelja. Sarajevo treba porušiti, pa zaorati, govorio je on, a onda graditi sve od početka. Još slikovitije je tu vjekovnu mržnju seljaka prema gradu izrazio trebinjski kamiondžija Vučurević kad je rekao da će njihove snage sravniti sa zemljom Dubrovnik, a zatim izgraditi još stariji i ljepši.

Bijeljina je rušena i u miru. Još davno, za onoga vakta, primitivci su srušili staru čaršiju, čuveni hotel “Drina” i sve što su mogli, a plan rušenja Atik džamije i sadašnje zgrade Muzeja, važne za istoriju grada, spriječio je svojevremeno Rodoljub Čolaković. Ipak, Atik džamija, daleko najstarija i najznačajnija građevina, srušena je u proteklom ratu protiv Bosne, kao i svi muslimanski objekti na teritoriji koju su kontrolisali Karažićeve i Mladićeve pristalice, svi do jednog. A onda je rušenje nastavljeno nakon rata. I nisu se novi primitivci zadržali samo na bošnjačkoj arhitektonskoj i kulturnoj baštini. Nove političke i poslovne elite, gladne moći i para, nisu se libile da unište i ono što je zvanično označeno kao kulturno blago pod zaštitom entiteta ili države, kao što je slučaj sa Vanekovim mlinom. To se lijepo uklopilo u vječitu težnju varvara da svijet urede po sopstvenoj mjeri i zatru svaki trag kulture i sjećanja. U Bijeljini su porušene ili preuređene  zgrade u Karađorđevoj (nekad Titovoj ulici), koje su proglašene kulturnim blagom kao arhitektonska cjelina. Dolaze na red stare jevrejske građevine, a sama se urušila kuća Magdalene Mage Živanović, prve bijeljinske pjesnikinje i nikad preboljene ljubavi Jovana Dučića, velikog pjesnika i ikone srpskog nacionalizma. Dok sam bio odbornik u Skupštini opštine, nekoliko puta sam ja, Bošnjak, tražio da se ta kuća zaštiti i sačuva, kao jedan od posljednjih tragova prošlosti našeg grada. Uzalud. Još malo, pa ćemo teško naći i jednu zgradu stariju od novih gospodara naših života. Ali, koga briga za to.

blank

Doskora,  kad naiđete pored Kasarne, putem koji vodi prema Novom Selu, mogli ste vidjeti s lijeve strane veliku, zapuštenu zgradu, koja samo što nije pala sama od sebe. Pred vama je stajala  istorija. Ta trošna zgrada nekad je bila čudo građevinarstva i tehnike, pred kojim su ljudi zastajali sa strahopoštovanjem.

To je bio čuveni Vanekov mlin, prvi parni mlin u ovom dijelu Bosne, koji je iz temelja promijenio dotadašnji način rada i života. Otvoren je 1888. godine, a građen je pune dvije godine, i to od cigle iz Devaldove ciglane, koja se nalazila na današnjem prostoru Pet jezera. Podigao ga je preduzetnik Franjo Vanek (Franz Wanek) u okviru austrougarskog plana industrijalizacije Semberije.

Gledajući kako niče  impozantna zgrada, za to doba ogromnih dimenzija, Bijeljici su u čudu pričali jedni drugima kako će to biti velika vodenica koja melje bez vode. A u to doba radilo je mnogo malih vodenica na rijekama i potocima, sve je išlo vrlo sporo, a ljeti, kad voda presuši, domaćini su žito i pšenicu morali da melju u malim domaćim žrvnjevima. Tek to je bilo teško i sporo!

blank

Kad je gradnja konačno bila završena, iz Budimpešte je, parobrodom Dunavom i Savom,  stigla u Raču parna mašina, koja je u to vrijeme bila pravo čudo. A kako i ne bi, kad je bila tako velika, da su je čitav dan iz Rače u Bijeljinu vukli, zajedno, dvanaest pari volova i tri konjske zaprege. Narod je izlazio masovno na cestu da to vidi. Dva mjeseca je trajala montaža, a kad je paromlin konačno proradio, u semberski kraj je konačno stigla industrijska revolucija, i ništa više nije bilo kao prije. Male vodenice su se gasile, jedna za drugom, a paromlin je radio danonoćno, izbacujući ogromne količine brašna. To je, naravno, bio i snažan podsticaj razvoju poljoprivrede.

Parna mašina je u početku radila na drva, a kad je otvoren rudnik u Ugljeviku, mnogobrojne konjske zaprege su dovozile ćumur, i bilo je posla za sve. Vrlo brzo se pokazalo da je Franjo Vanek napravio izuzetan poslovni potez, pa su njegovim stopama krenuli i drugi. Sedam godina nakon njega, 1895. godine, paromlin je na izlazu prerma Brčkom podigao i Joco Gavrić, zatim je Savo Ivković sagradio mlin na sjevernom izlazu iz grada, u Novom Selu je mlin podigao Nijemac Georg Maler, a u Donjem Crnjelovu proradio je Gajića mlin. Vodenice su konačno ostale bez posla.

Do sedamdesetih godina prošlog vijeka Vanekov mlin je radio u okviru preduzeća Žitopromet, a kad su sagrađeni novi, moderni mlin i silos, stare mašine su zauvijek stale i nekada lijepa zgrada prepuštena je zubu vremena. Svojevremeno je, kao kulturno-istorijski spomenik, Vanekov mlin stavljen pod zaštitu entitetskog Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa, a zatim i pod zaštitu države, ali šta to kod nas uopšte znači?

Zgrada je postala vlasništvo kompanije “Pavlović”, zajedno s cijelim Žitoprometom, i od tada je prestao svaki interes i svaka briga za taj nekadašnji dragulj graditeljstva i industrije. Kasnije je čitav kompleks otišao u vlasništvo nekih drugih preduzetnika. Ironijom sudbine, u ratu protiv Bosne Vanekov mlin je pretvoren u logor, u kojem su stradali mnogi Bošnjaci i Hrvati.

Ja sam u “Majstorima mraka” zabilježio slučaj dvojice logoraša koje su srpski vojnici tu zaklali, pa su glavu jednog od njih iznijeli na ulicu i njome igrali fudbal. Tu je posljednji put živ viđen i pukovnik Avdo Palić, heroj odbrane Žepe. On je otišao na pregovore s generalom Mladićem 28. jula 1995. godine, ali je tada zarobljen, uprkos svim ratnim pravilima, i dopremljen u Bijeljinu. Iz Vanekovog mlina odveo ga je Mladićev lični pratilac Dragomir Pećanac, i od tada se ne zna za njegovu sudbinu.

Možda tu leži makar dio odgovora na pitanje: zbog čega je Vanekov mlin prepušten sudbini? Mnogi objekti koji su nijemi svjedoci zločina do danas su srušeni ili ostavljeni zubu vremena, jer zločinci i pristalice zločina žele da se sve zaboravi.

blank

A nekad čuveni paromlin, prvi u ovom kraju, ostaće još malo u sjećanju onih koji pamte. Dok se ne ugase i oni i njihove uspomene.