Piše: Jusuf Trbić
Od kako sam se vratio u Bijeljinu doživio sam mnogo napada zbog onoga što sam govorio ili pisao o ratnim zločinima u Bijeljini, ali posljednji TV prilog u emisiji “Pečat “ RTRS-a od 23. maja prevazišao je sva moja očekivanja. Toliko laži, pljuvanja i uvreda odavno nisam čuo. Autor priloga Dražen Glišić Kratki, vjerni sljedbenik škole novinarskog beščašća, izbljuvao je toliko vatre, toliko primitivizma i mržnje, da bi to normalnom čovjeku moglo biti za čitav život. Ali ne i njemu. Uvjeravati gledaoce kako ja izmišljam ratne zločine nad civilima u Bijeljini, kako se ništa slično nikada ovdje nije dogodilo, Bože sačuvaj – to može samo nepoporavljivi pacijent Dragana Dabića.
Ali, da krenemo redom.
Najprije sam ja objavio tekst o Tuzlanskoj koloni, u kojem sam pomenuo poznate činjenice, a osnovna tema je bila : ako se već obilježava taj događaj koji se zbio u gradu udaljenom 70 km od Bijeljine i u kojem su žrtve bili vojnici, zašto se nikad, ni jedna riječ ne kaže javno o mnogo većim i masovnijim zločinima nad civilima u našem gradu, koji su se desili mjesec i po dana prije Tuzlanske kolone? Umjesto bilo kakvog odgovora, kreature poput pomenutog Glišića pokušavaju ubijediti gledaoce da zločina nad civilima u Bijeljini uopšte nije bilo. Nešto prije ove TV emisije oglasili su se neki ljudi, među njima i Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina, koji je ponovio staru nacionalističku priču : “ Kada bi Srbin – povratnik javno izašao sa jednom takvom tezom, na primjer u Sarajevu, ne bi više mogao da živi u tom gradu, dok takvi poput ovog gospodina u Republici Srpskoj prolaze i oni sasvim ugodno žive u Srpskoj, te manipuliraju bez ikakvih posljedica”. Kako sam napisao u prošlom tekstu na ovom mjestu, Kojić je ustvrdio da to oslikava stanje iz 1992. godine kada su “oni ( Bošnjaci) mogli da ubijaju a da ne snose nikakve posljedice, jer ih pravosudne institucije ne procesuiraju, dok Srbima nije dozvoljeno ni da iznose činjenice i u potpunosti su satanizovani u BiH”. I, kao poentu, Kojić je istakao da su Srbi, za razliku od Bošnjaka, tolerantan narod, jer, eto, dozvoljavaju da žive i takvi kao što sam ja. Bar za sad.”
Odgovorio mu je ( na portalu Globus.ba) Banjalučanin Srđan Puhalo, dokazujući da Kojić ne zna ili neće da zna elementarne činjenice o ovom događaju (“ “Šta sve direktor Milorad Kojić (ne) zna o Tuzlanskoj koloni i zašto?”). Pored ostalog, analizirajući presudu Apelacionog suda u Beogradu, Puhalo kaže : “ Apelacioni sud tvrdi da nije dokazano da je postojao perfidni plan za napad na kolonu JNA, a potom kaže da je do masovne pucnjave došlo bez izdate naredbe, komande JNA i komande oružanih snaga Tuzle.
Nemoguće je da direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Kojić ne zna za ovu presudu Iliji Jurišiću iz Beograda ili on možda ima neke druge činjenice.
Ako direktor Kojić posjeduje neke druge dokaze postavlja se pitanje zašto ih je krio od Apelacionog suda u Beogradu?
Naravno direktor Kojić nema druge činjenice, niti ih je krio od suda, on je samo pravi Srbin i patriota koji voli Republiku Srpsku više od istine i šta je tu loše?”
Sagovornici Dražena Glišića, poput narečenog Kojića ( koji se takođe pojavljuje u tom prilogu) neće da znaju ni za tu presudu, iako je to beogradski sud. I niko od njih ni da pomene civilne žrtve u Bijeljini. Umjesto toga, čujemo opet tvrdnje kako ja to sve izmišljam da bih sebi obezbijedio nekakvu korist. Ako je tako, što oni ne napišu istinu o svemu tome, da je i mi znamo? Pa neka se i oni malo okoriste, dobro će im doći u ovoj krizi.
Ipak, ja moram reći sljedeće : žao mi je što žrtve Tuzlanske kolone nisu razumjele da ja ni jednom riječju nisam krivio njih, jer sve žrtve treba poštovati, i to sam napisao mnogo puta. Krivci mogu biti samo oni koji su davali naređenja, na jednoj ili na drugoj strani. Žrtvama i njihovim porodicama se izvinjavam, ukoliko sam, nejasnim formulacijama, povrijedio njihovo sjećanje ili bol porodica, to nije bila moja namjera.
Ali, moramo poštovati i tuđe žrtve. U jednoj rečenici ja pominjem da je Haški tribunal ocijenio da je vojna kolona u Tuzli bila legitimni vojni cilj, i ostavio mogućnost domaćem pravosuđu da procesuira čitav slučaj ( što se, na žalost, još nije desilo). Ja to nisam izmislio. Da biste vidjeli kako izgleda novinarska manipulacija, navodim cijelu rečenicu : “Za sve njih vojna kolona koja puca po gradu nije bila legitimna vojna meta, kako je to zaključeno u Hagu, ali takve mete jesu bili civili, žene i djeca u njihovim kućama, pa čak i džamije – u planu generalštaba JNA u Beogradu sve džamije na teritoriji koju su željeli pripojiti Srbiji bile su označene kao vojni objekti.” Novinarski diletant i moralni i intelektualni patuljak Glišić navodi samo prvi dio rečenice, a izostavlja ono najvažnije – o civilima, ženama i djeci, pa njegova konstrukcija dobija sasvim drugačiji smisao. Tako danas izgleda “patriotsko” novinarstvo. Na kraju, on izgovara o meni takve uvrede, da to čak ni za njegovu televiziju nije normalno. Mene naziva kafedžijom i ostrašćenim odbornikom, ekstremistom i jednim od inspiratora početka ratnih dešavanja u Bijeljini. Hajde sve ovo naprijed nabrojano, ali ako sam ja jedan od inspiratora masovnih zločina nad civilima u Bijeljini, to znači da sam bio, u najmanju ruku, savjetnik Slobodana Miloševića, desna ruka Željka Ražnjatovića Arkana ili makar pomoćnik Cvijetina Simića Cicana. Nejasno je onda zašto sam pretučen u Arkanovom štabu, tako da sam jedva ostao živ, i ko je pobio onolike ljude. Mezare nekih od njih može vidjeti ko god hoće u haremu Lipić u Bijeljini.
A što se tiče RTRS, to je televizija o kojoj su drugi rekli mnogo više nego što bih to mogao ja. Što se mene tiče, meni je čast biti u društvu ljudi koje je ta TV kuća satanizovala : Mirka Šarovića, Dragan Mektića, Branislava Borenovića, mladog Draška Stanivukovića ili Davora Dragičevića, plus Srđan Šušnica, Dragan Bursać, Slobodan Vasković, Srđan Puhalo. Kad mogu pljuvati po njima, što ne bi i po meni? Šta meni fali?
I na kraju riječ-dvije o Slaviši Markoviću, predsjedniku Skupštine Grada, koji se, u ovom prilogu, ponovo očituje o mojim grijesima. Nedavno je tražio čak i to da se ja izvinim jer sam uvrijedio one koji su srušili bijeljinske džamije. Umjesto toga, ja se izvinjavam građanima Bijeljine što sam pripomogao, koliko su mi to moje skromne mogućnosti dozvoljavale, da se formira skupštinska većina, zahvaljujući kojoj je Marković zasjeo u fotelju predsjednika Skupštine Grada. Pa se tu pati sve u šesnaest, jedva preživljavajući s mizernom platom od 4-5 hiljada maraka, koju jedva rasteže od prvog do prvog, umjesto da je lijepo ostao na svom seoskom imanju, vozio traktor i uživao u svježem vazduhu. To bi bilo bolje i za njega i ( naročito) za nas. Ali, kad smo predeverali poplave, valjda ćemo i njega.
Nadam se da ovim završavam svaku polemiku s braniocima zločina. U to se više ne mislim upuštati. A oni – kako žele.