Piše: Jusuf Trbić
„Dozvolite da podignemo spomenik ubijenoj djeci Semberije“ – to je poruka koju je Duško Tomić, generalni sekretar Dječije ambasade Međaši, uputio predstavnicima vlasti u Bijeljini, uz sjećanje na nedužne žrtve iz aprilskih dana 1992. godine. Dječija ambasada i BZK „Preporod“ Bijeljina-Janja poslaće uskoro i zvanično ovu inicijativu, uz napomenu da je civilizacijska obaveza obilježiti ubijanje djece, kad već imamo spomenik Draži Mihajloviću i srpskim oslobodiocima, kao i ulice četničkih koljača i Arkanove garde. Duško Tomić napominje: ukoliko ova ideja ne bude prihvaćena, mi ćemo podići spomenik ubijenoj djeci na dječijoj zemlji u Međašima.
Doskora su oni koji se bave zločinima iz proteklog rata protiv Bosne baratali cifrom od trinaestoro ubijene djece u Bijeljini i Janji, ali, po mojim saznanjima, taj broj je znatno veći. Naravno, moguće je da ni moj spisak nije konačan ili da u njemu ima netačnih podataka, pa pozivam sve koji nešto znaju o svemu tome da nam se jave i pošalju svoja saznanja i informacije. A spisak ubijene djece izgleda ovako:
- Danović (Jusufa) Damir, rođen 1975, ubijen aprila 1992.
- Čindrak (Osmana) Jusuf, rođen 1978, ubijen 1992.
- Isić (Rahmana) Kemal, rođen 1989, ubijen 1993.
- Isić (Rahmana) Kemala, rođena 1991, ubijen a 1993.
- Isić (Ibre Memića) Nermina, rođena 1977, ubijena 1993.
- Muratagić Samir, rođen 1975, ubijen 1992.
- Nasufović (Ilijaza) Muhamed, rođen 1981, ubijen 1995.
- Osmanović Dževad, rođen 1978, ubijen 1992.
- Sajtović (Refika) Amra, rođena 1985, ubijena 1994.
- Sarajlić (Osmana) Admir, rođen 1986, ubijen 1992.
- Sarajlić (Osmana) Alma, rođena 1982, ubijena 1992.
- Sarajlić (Muharema) Selma, rođena 1980, ubijena 1992.
- Sarajlić (Muharema) Zekerijah, rođen 1976, ubijen 1992.
- Sejmenović (Jusufa) Edin, rođen 1979, ubijen 1992.
- Zilkić (Mehmeda) Mujo rođen 1976, ubijen 1992.
- Malagić (Durme) Elvir, rođen 1972, ubijen 1992.
- Malagić (Durme) Almir, rođen 1974, ubijen 1992.
- Arnautović (Fahrudina) Fahret, rođen 1990, poginuo 1992.
Kao što je poznato, dugo očekivano i više puta odgađano suđenje za zločin nad članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić počinje u Sarajevu. Za sad je izvjesno da će se broj optuženih povećati sa sedam na deset ljudi, a očekuje se da će optužnica obuhvatiti i nalogodavce ovog strašnog zločina, u kojem je ubijeno sedmero djece. Više o svemu tome morali bi reći i Nadežda Milošević, koja je u vrijeme ovog zločina bila tužilac, i Biljana Simeunović, sadašnja članica VSTV-a, a tada istražni sudija, kao i sadašnji misnistar bezbjednosti RS-a Siniša Karan, koji je tada bio zamjenik šefa kriminalističke policije. Tu je i Dragan Kijac, koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra policije, zadužen za sektor državne bezbjednosti, kao i Drago Vuković, šef DB-a za regiju Brčkog i Bijeljine, koji je za sve ovo morao znati. Zamjenik Drage Vukovića, Mile Škorić, po saznanjima do kojih je došla istraga, bio je prvi koji je došao na mjesto zločina, i, po svemu sudeći, on je naredio da se leševi bace u Drinu.
Na spisku optuženih morao bi biti i Tomo Kovač, tadašnji zamjenik ministra bezbjednosti Miće Stanišića, koji je, odmah nakon zločina, poslao u Bijeljinu pismo u kojem optužuje Mirka Blagojevića i njegove četnike zato što su otkrili ovaj zločin i objavili zahtjev da se kazne počinioci. Pismo sam objavio u prvoj knjizi „Majstora mraka“ 2007. godine, i iz njega se jasno može pročitati odgovornost Tome Kovača, tim prije što je Mićo Stanišić, koji izdržava kaznu za ratne zločine, u Hagu oslobođen odgovornosti za ovaj zločin. Pošto je naredba za ubijanje stigla sa samog vrha, a, po riječima Duška Tomića, advokata jednog od optuženih, ako tu naredbu nije dao Radovan Karadžić, kako je to svojevremeno sugerisao Drago Vuković, jasno je da je Tomo Kovač najodgovorniji.
O svemu tome morao bi više reći i Mirko Blagojević, koji je tada, sa svojim četnicima, upao u Radio Bijeljinu i natjerao direktora i glavnog urednika Peru Simića da njihovo saopštenje emituje više puta, dan nakon zločina. Razlog je bio pokušaj da se odgovornost prebaci sa vrha policijskog aparata na četnike. Svjedok bi morao biti i Pero Simić, koji je tada pozvan na „raport“ kod Drage Vukovića, ali se zločin više nije mogao sakriti.
Ako se klupko počne razmotavati, sigurno je da će još neke „krupne ribe“ morati na optuženičku klupu, a zbog njih je ovaj slučaj tako dugo i zataškavan. Razlog za odgađanja ročišta do sad je bila teška bolest generala policije Gorana Sarića, koji se tada dobrovoljno javio da ubija civile. Gdje su tada bili čelni ljudi bijeljinske policije i Službe državne bezbjednosti, i šta su radili, to će se, nadajmo se, otkriti na suđenju. A onima u vlasti, u policiji, u medijima, koji su sve ove godine ćutali i nisu htjeli ni riječ da kažu o ovom strašnom zločinu o kojem su sve znali – ostaje da se pogledaju u ogledalu sopstvene savjesti.
Spomenik ubijenoj djeci mogao bi bar donekle da doprinese istini i pravdi. Ali, od vlasti koja slavi zločince i iz ovog, i iz Drugog svjetskog rata, teško je očekivati takav gest ljudskosti. Ipak, ostaje nada da se čuda ipak mogu dogoditi.
………………….
Posljednja vijest kaže da je početak suđenja, zakazan za utorak 24. aprila 2023. godine, ponovo odgođen, zbog teškog zdravstvenog stanja optuženog generala policije RS-a Gorana Sarića. Teško je odgonetnuti zbog čega se ne sudi ostalima, ako Sarić ne može doći na ročište, ili sud čeka da pacijent umre, da ne bi otkrio stvari koje se ne smiju znati. Odbrana optuženih uložila je zahtjev da se razdvoje procesi Sariću i ostalima, pa ostaje da se vidi da li će taj zahtjev biti prihvaćen, ili će sud i dalje čekati na božiju odluku.
Novi početak suđenja zakazan je za četiri mjeseca