Piše: Saud Grabčanović
12 .Đuro Dragičević (1890-1980), domobranski general NDH, rođen je u BiH u Kalesiji 7. novembra 1890. godine, otac mu je bio narednik žandarmerijskog distrikta. Kao mladić je upisao “Tehničku vojnu akademiju Austro-Ugarske u Mödlingu pokraj Beča. Akademiju je završio 18. avgusta 1911. godine i dobio čin lajtanta (poručnika). Nakon svršetka akademije mladi oficir Dragičević je raspoređen u “1. carsku pukovniju tvrđavskog topništva” (Festungsartillerieregiment Kaiser Nr.1) sa sjedištem u Beču. U vrijeme mobilizacije 1914. godine, u toku Prvog svjetskog rata, dobio je čin oberleutnanta (natporučnika), te je bio komandant u “106. poljskoj topovskoj brigadi”. Brigada kapetana Dragičevića je bila dio “106. domobranske pješačke divizije” pod komandom feldmaršala-lajtanta (podmaršala) Ernsta Kletera. Premda je nominalno bila rezervna jedinica, “106. poljska topovska brigada” se pokazala vrlo dobrom borbenom formacijom, stekavši reputaciju svojom postojanošću i pouzdanošću tokom čitavoga rata. Posebna je bila uloga ove brigade na istočnom ruskom frontu. Sljedeći dokument govori o Dragičevićevoj pobjedi u bitci sa Rusima: „Učinak austrougarske topničke paljbe po bokovima neprijatelja i po mostovima koje je neprijatelj gradio bio je takav da je na kraju ruski napad bio zaustavljen. Ruski borbeni duh bio je slomljen kada su shvatili da bi mogli biti odsječeni, jer je kao jedina veza sa suprotnom obalom ostalo nekoliko pontona. U tom trenutku, njihov je zapovjednik izdao zapovijed o povlačenju. Ipak, to nije moglo spriječiti zarobljavanje čitave jedne sibirske pješačke pukovnije s 10 časnika i 2000 dočasnika i vojnika, kada je popodne juriš austrijske divizijske pričuve okončao bitku.“ U ovoj je bitci satnik Dragičević odigrao ključnu ulogu, pa je nagrađen i odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, koji mu je dodijeljen tek poslije završetka Prvog svjetskog rata,7. marta 1921. godine. Satnik Dragičević je tokom rata nastavio službovati kao pobočnik i baterijski zapovjednik na italijanskojm ratištu. Proizveden je 1. novembra 1917.godine u čin hauptmann-a (kapetana ) i posljednju fazu rata proveo je u komandi Topničke kadetske škole austrougarske vojske u Traiskirchenu, južno od Beča.“ (Vladimir Brnardić : Georg Dragičević (1890.-1980.). Hrvatski vojnik, Ožujak 2008. )
Nakon raspada Austrougarske Monarhije, Dragičević se vratio u svoju domovinu i u novostvorenoj Kraljevini SHS-Jugoslaviji priključio se njenim oružanim snagama. Postao je pukovnik i napredovao do zamjenika zapovjednika protuzračne odbrane Kraljevske jugoslovenske vojske. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, odmah po uspostavi marionetske NDH, prihvatio Pavelićev poziv i u NDH od 1941. godine bio je komandant artiljerije Hrvatskog domobranstva u činu generala. Služio je na čelu “Topničkog odjela u Ministarstvu oružanih snaga NDH” od 1941. do 1944. godine, a nakon toga je bio postavljen za vojnog poslanika u hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu. Ondje je general Dragičević bio zadužen za nabavku naoružanja za Hrvatske oružane snage. Pri kraju rata je preživio bitku za Berlin, ali ga je zarobila sovjetska Crvena armija. U sovjetskom je zarobljeništvu ostao devet godina a pušten je tek 1954. godine. U Titovu Jugoslaviju nije se želio vratiti, jer se je plašio procesuiranja. Otišao je u Austriju, gdje je i umro, u Beču 28. jula 1980. godine. ( Nenad Vukadinović: „Srbi generali u NDH 1941-1945“)
13. Dušan Palčić (1881-1963), domobranski general NDH i krilnik ustaške vojnice, rođen je u Zagrebu 1881. godine. Bio je lični prijatelj poglavnika Ante Pavelića i uživao je njegovo veliko povjerenje. Palčić je kao mlad čovjek najprije bio austrougarski oficir, a nakon sloma Austro-Ugarske pristupio je u redove vojske Kraljevine SHS/Jugoslavije. U jugoslovenskoj vojsci je stekao čin pukovnika. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine on je stupio u redove vojske marionetske NDH. U NDH Palčić je bio načelnik Državne radne službe, stvorene po ugledu na nacističku. To je bila poluvojna radna organizacija, pod zapovjedništvom Ministarstva domobranstva, prvenstveno za osobe starosti od 19 do 25 godina. Osnovana je odredbom 30. jula 1941. godine s ciljem obrazovanja mladih ljudi “u nacionalnom duhu” i “nadilaženja klasnih razlika radom za opće dobro”. Služba je bila obavezna i trajala je godinu dana.
„Državna častna radna služba“ osnovana je po uzoru na nacistički RAD (Reichsarbeitsdienst). Jednogodišnje učešće u njoj bila je obaveza propisana za sve građane NDH oba pola između 19. i 25. godina života, a njen komandant je bio Srbin Dušan Palčić koji je imao zvanje državni vođa rada. Za svoje zasluge Palčić je najprije dobio od Pavelića čin generala NDH domobranstva, a nešto kasnije i čin ustaškog krilnika. To je bio najviši čin u armiji NDH, a pored Palčića nosili su ga od Hrvata samo Pavelićev doglavnik Slavko Kvaternik, ministar odbrane Ante Vokić i zloglasni Jure Francetić, komandant Crne legije, koji je posmrtno njime odlikovan. Palčić je poslije rata izbjegao hapšenje i nikada mu nije bilo suđeno za ratne zločine ! Umro je kao penzioner u Zagrebu 1963. godine, a sahranjen je u porodičnoj grobnici na Mirogoju. (https://generals.dk/general/Palčić/ Dušan / Croatia.html) ( Nenad Vukadinović: „Srbi generali u NDH 1941-1945“)
Zanimljivo je da su poslije rata Srbi generali u NDH prošli bolje od ostalih hrvatskih visokih oficira te propale kvazi-države.Svi navedeni generali koji su po nacionalnosti bili Srbi bili su na službi u domobranima, redovnoj vojsci NDH koja je stvarana i popunjavana mobilizacijom i regrutovanjem Hrvata, Srba i Bošnjaka-muslimana. Međutim, u NDH, pored redovne vojske, postojala je i ustaška vojnica, partijska vojska ustaškog pokreta, slično kao što je to Vafen-SS (esesovci) bio za Nacističku partiju Hitlerove Njemačke. Ustaše su bile dobrovoljci i isticale su se zvjerstvima u svojim ratnim akcijama, posebno prema Srbima. Najviši čin u ustaškim jedinicama bio je krilnik, a nosili su ga tek istaknuti pojedinci. Čin krilnika za života je zaslužio i jedan Srbin –Dušan Palčić ! ( Nenad Vukadinović: „Srbi generali u NDH 1941-1945“)
Bilo je Srba, pripadnika ustaškog pokreta, za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju : Marko Šarac, ustaški tabornik u Tornju i Pakracu . On je bio desna ruka i čovjek od velikog povjerenja zločinca Maksa Luburića za Pakrac i Lipik kao i za cijelu Zapadnu Slavoniju. Uhvatili su ga partizani poslije rata, osuđen je na smrt i bio je strijeljan 1946.godine. Milka Obradović- Srpkinja koja je okrutno ubijala logoraše srpske nacionalnosti u Staroj Gradiški, i Mile Vasić ustaški „kapo“masovni ubica u logoru Jasenovac.
(https://kamenjar.com/nema-crno-bijele-istine-srbi-ustaski-generali/)
(nastaviće se)