Piše: Jusuf Trbić
Srebrenica. Najdublja bosanska riječ. I najkrvavija. Riječ koja je dovoljna da iskaže sve što je pogodilo bosanskog čovjeka, svu patnju, svu bol, i sav mrak jedne fašističke ideje koja je poharala lijepo lice ove zemlje. Sud u Hagu je nedvosmisleno utvrdio da su Srebrenica i genocid sinonimi. Da se u tom malom gradu dogodio najstrašniji od svih zločina, onaj za koji je cijeli svijet rekao da se, nakon Drugog svjetskog rata, ne smije više nikad i nigdje ponoviti. Ali, da li je ta presuda dovoljna da objasni ono što nam se dogodilo?
Da vidimo najprije šta je to genocid. Definicija tog pojma utvrđena je Konvencijom Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, i to je temeljna odrednica u međunarodnom pravu. U toj Konvenciji, u članu II, piše šta se smatra genocidom.
a) Ubijanje članova grupe.
b) Nanošenje ozbiljnih tjelesnih i mentalnih oštećenja članovima grupe.
c) Namjerno nametanje grupi životnih uslova sračunatih da ih dovedu do fizičkog uništenja u cjelini ili djelimično.
d) Nametanje mjera u cilju sprečavanja rađanja unutar grupe.
e) Nasilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.
Genocid je plansko i sistematsko uklanjanje jedne grupe, najčešće etničke grupe ili naroda, sa neke teritorije, to jest etničko čišćenje te teritorije, pri čemu ne mora ta etnička grupa biti kompletno uništena da bi se zločin smatrao genocidom. To je savršeno jasno na primjeru Srebrenice. Ali, ako bi se taj kriterij primijenio i na druge dijelove BiH, a posebno Republike Srpske, dobila bi se drugačija slika rata. Po ovoj definiciji, genocid je izvršen i na području istočne Bosne, i u Prijedoru, i svuda gdje su velikosrpski jurišnici ( ali i oni s hrvatske strane) stvorili nepodnošljive uslove života za pripadnike nepoželjnih etničkih grupa, sa ciljem njihove eliminacije s te teritorije. Uključujući i masovne ratne zločine.
Zanimljiva je i definicija ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, koju naše pravosuđe i političari često ispuštaju iz vida. U arsenal ratnih zločina spadaju, pored ostalog : napad na civilno stanovništvo i naselja, ubijanje civilnog stanovništva, mučenja, nečovječna postupanja, nanošenje velikih partnji civilima, raseljavanje ili preseljavanje, odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru, prisiljavanje na prostituciju i silovanja, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, prisiljavanje na prinudni rad, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, rušenje vjerskih objekata itd. Koliko bi se ovih slučajeva ratnih zločina, u okviru etničkog čišćenja, moglo naći, na primjer, u Bijeljini? I zar nije genocid zahvatio mnogo veći prostor nego što je sama Srebrenica?
A kad je o Srebrenici riječ, mora se poći od samog početka agresije. Genocid je, kako rekosmo, plan za osvajanje neke teritorije i za uklanjanje nepoželjnog stanovništva, a taj plan je očigledan na primjeru srednjeg Podrinja, to jest pojasa na lijevoj obali Drine, čije je osvajanje bilo jedan od prioritetnih ciljeva velikosrpskog državnog projekta. “Prekoračiti” Drinu – to je bio vjekovni velikosrpski san. U Drugom svjetskom ratu to nije uspjelo četnicima, sad je sve učinjeno po istom modelu, i to uz pomoć velikog dijela međunarodne zajednice, koja je najprije priznala BiH kao samostalnu državu, a onda joj, embargom na oružje, uskratila mogućnost odbrane. Razlog je bio jasan : mnogi su željeli da vojno superiorni Srbi, a zatim i Hrvati, zajedno s njima, konačno eliminišu bosanske muslimane kao narod, o čemu je vrlo precizno govorio britanski premijer Džon Mejdžor u pismu koje sam već citirao na ovom mjestu. A etničko čišćenje je bilo temeljito planirano, o čemu svjedoči i najvažniji ratni dokument bosanskih Srba – odluka o šest strateških ciljeva srpskog naroda od 12. maja 1992. godine. Prvi od tih ciljeva bio je državno razdvajanje i razgraničenje naroda u BiH. Drugi cilj je bio uspostavljanje koridora između Semberije i Krajine, a treći “ uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država.” Kako se to postiže – osjetili smo na svojoj koži.
Uslijedila je zatim i odluka o tome koliko pripadnika drugih naroda može da ostane na teritoriji RS-a. Bili su to nedvosmisleni i jasni primjeri etničkog čišćenja, to jest genocida, u službi velikodržavnog projekta. A i Radovan Karadžić je bio jasan : “ Srpska država nema nikakve potrebe da u svojim granicama drži svoje neprijatelje.” O detaljnom planiranu velikog zločina govori i sve ono što se događalo u pripremi rata, od formiranja srpskih autonomnih oblasti do proglašenja Republike Srpske u januaru 1992. godine i njenog Ustava. Već u prvom članu tog Ustava piše da je Republika Srpska država srpskog naroda.
Da se vratimo Srebrenici. Genocid je tu, praktično, počeo već 1992. godine, kada je opkoljeno područje Kamenice, Cerske, Konjević Polja i Srebrenice i tu stvoreni užasni uslovi za život. Nikakve pomoći nije bilo, i ljudi su tu bukvalno umirali od gladi. Kako piše Velid Šabić, član Instituta za istraživanje ratnih zločina, izgladnjivanje opkoljenog stanovništva je bilo način za stvaranje nepodnošljivih uslova za život, a nije bilo ni struje, ni lijekova, ničega. Ljudi su umirali, o svemu je bio obaviješten UNPROFOR, ali reakcija nije bilo. Nakon toga je uslijedila žestoka ofanziva vojske iz Srbije i RS-a, uz upotrebu avijacije i hemijskih sredstava. Bilo je mnogo ubijenih i ranjenih. Kad je na to područje stigao francuski general Morijon, umjesto da zaustavi srpske snage, on je, kako kaže Šabić, “oko 30.000 stanovnika uputio u pakao, odnosno u “koncentracioni logor Srebrenica”, kako su u tom trenutku Srebrenicu okarakterisali strani izvještači koji su se probili u ovaj grad.” U Srebrenici se nakupilo više od 60 hiljada bespomoćnih ljudi, kojima UNPROFOR nije dozvoljavao da odu u Tuzlu, već ih je držao pred cijevima zločinaca, bez hrane, vode, lijekova. Bila je to takozvana “zaštićena zona”, koju su snage UN-a demilitarizovale, odnosno uzele oružje od branilaca, a onda ih prepustile Mladićevim fašistima.
Ostalo znamo.
Te ljude je Miloševićev režim osudio na smrt, zato što su Bošnjaci, a Ujedinjene nacije su presudu potvrdile. Rezultat su kosti ubijenih, koje se i danas vade iz desetina masovnih grobnica, pripremljenih prije konačnog pohoda na Srebrenicu, o čemu svjedoče snimci američkih službi. Više od osam hiljada nevinih žrtava najmračnijeg fašističkog pohoda u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, nije bilo dovoljno da svijet spozna i osudi zlo. Ni hiljade drugih zločina i stotine masovnih grobnica, na kojima počiva Republika Srpska, nisu bili dovoljni da svijet prizna prave razmjere genocida i da ukine pravo zločincima da uživaju u plodovima onoga što su učinili. Čak je i Srebrenica ostala u sastavu Repunlike Srpske, entiteta stvorenog genocidom.
Sljedbenici zločina i danas negiraju genocid i smiju se u lice žrtvama. Zbog toga ne smijemo nikad prestati da govorimo istinu i tražimo pravdu – kažnjavanje zločinaca i ukidanje entiteta stvorenog zločinom. Samo tako će jednog dana i sirota zemljica Bosna naći svoj smiraj.