Piše: Jusuf Trbić
„SAD su odustale od građanske, demokratske BiH“…rekla je prije nekoliko dana američka profesorica Tanya Domi na sesiji Kruga 99 u Sarajevu, i time potvrdila crne prognoze koje su se s raznih strana mogle čuti u posljednje vrijeme. Na djelu je novi koncept: podjela balkanskog prostora između tri regionalne „sile“: Srbije, Hrvatske i Albanije, pri čemu će starateljstvo nad Bosnom dobiti njeni susjedi, koji su u nizu presuda Haškog tribunala označeni kao agresori na našu zemlju. Zbog toga međunarodna zajednica trpi, pa čak i podržava Dodika i Čovića, dokazane ruske saveznike i razbijače Bosne, uprkos svemu što čine. I od Aleksandra Vučiča pravi najvažnijeg saveznika. Stavove profesorice Domi potvrdili su i brojni drugi analitičari iz zemlje i svijeta. Govori o tome i američka podrška Vučićevom planu „Otvoreni Balkan“, koji je samo drugo ime za „Srpski svet“ ili Veliku Srbiju. Za ostvarenje novog plana zadužen je Visoki predstavnik Christian Schmidt.
Srušen je naš san o građanskoj BiH, koji će biti ostvaren uz pomoć Amerike. Ali, kako reče profesorica, srušen je i američki san o Bosni. Znamo mi nas – mi smo stari sanjari, koji više vole da sanjaju nego da rade. Ali, šta je s Amerikom, zbog čega je ona izgubila vjeru u Bosnu? I šta će biti s Bošnjacima i Bosancima, koji nemaju drugu domovinu? Zašto se sve to dogodilo?
U odgovoru na to pitanje najlakše je sve pravdati novim geopolitičkim okolnostima, pragmatizmom američke politike, uticajem desničara ili strahom od destabilizacije političkih prilika u ovom dijelu svijeta. Ili islamofobijom. Ali, ako je san završen, to znači da je došlo vrijeme da se probudimo. I da se zapitamo: šta smo to mi učinili da se naš san ostvari?
Da krenemo od početka. Uoči rata protiv Bosne Bošnjaci su prvi formirali monoetničku stranku i najavili etničku podjelu i rušenje građanskog ustava Republike BiH. Bošnjaci su prvi prigrlili ideju o navodno konstitutivnim narodima, o suverenosti etničkih grupa, o dogovaranju stranaka koje sebe smatraju vlasnicima naroda, o istinskim predstavnicima naroda. Bošnjački političari se, s istim žarom kao i druge dvije strane bosanskog Bermudskog trougla, i danas bore za očuvanje etničke podjele, kako bi zadržali vlast. Vidimo to i ovih dana. Da bi opravdao pristajanje na podjelu, Alija Izetbegović je svojevremeno rekao da će radije žrtvovati državu, nego narod, mada je svakome jasno da nema naroda bez države, pogotovo u našim okolnostima. To je značilo: neka se naš narod skupi na teritoriji koju mi možemo kontrolisati i na kojoj ćemo napraviti našu malu džamahiriju, za državu nas nije briga. Istu takvu izjavu čuli smo nedavno od mladog političara SDA u programu Face TV. Ali, ako su takve stvari, uprkos katastrofalnim posljedicama, bile oproštene Izetbegoviću starijem, zbog ratnih okolnosti, ko je danas taj koji raspolaže državom kao svojom privatnom imovinom, pa može da je žrtvuje kad on to poželi?
Zapitajmo se: šta su to bošnjački i bosanski političari učinili za ove skoro tri decenije da zasluže i dobiju građansku Bosnu? Jesu li to zaslužili podrškom klerikalizaciji društva i idejama islamizma, ili pretvaranjem najveće stranke u vjersku organizaciju, jesu li to zaslužili zalaganjem za etničku dominaciju i uništenjem bosanstva na račun bošnjaštva, kako ga oni shvataju, ili možda dodvoravanjem Erdoganu, ili namjernim upropaštavanjem revizije presude za genocid protiv Srbije, ili sabotiranjem svih poteza koji bi mogli voditi građanskoj državi, uključujući i nesprovođenje presuda Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava? Je li u duhu građanske države izjava Bakira Izetbegovića da se on ne brine za Bosnu sve dok mladi ljudi pune džamije? Kad su to bošnjački lideri u svjetskim centrima moći glasno i jasno tražili uvođenje evropskih pravnih principa u svojoj državi, kad su organizovali skupove podrške građanskoj ideji i kad su pozvali one kojima je Bosna jedina domovina da daju masovnu podršku takvoj ideji? Umjesto što sve pravdaju navodnom islamofobijom, mogli bi se zapitati kako to Amerika i Zapad prihvataju Albaniju, čiji su stanovnici u velikom procentu muslimani, a smeta im dva miliona bosanskih muslimana? Albanija je izgradila moderno evropsko društvo, u kojem su etnička ili vjerska pripadnost nevažni, a nacija je skup svih građana. Kad ćemo mi stići do te jednostavne ideje? I koga je to Amerika mogla podržati u stvaranju građanskog društva u Bosni, koje snage, koje autoritete?
Ima li rješenja?
Tanya Domi je pozvala bosanskohercegovačke građane da ustanu i glasno i jasno iznesu svoje zahtjeve. Da „polude“, kako su to svojevremeno poručili američki predstavnici, da izađu na ulicu i zatraže ono što im pripada, zajedno s bosanskim političarima, intelektualcima, medijima, dijasporom. Kad bi se sto hiljada ljudi skupilo ispred OHR-a ili američke ambasade i zahtijevalo hitno sprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, teško bi se bilo ko mogao oglušiti na to. Političari, intelektualci, novinari, nevladine organizacije moraju shvatiti o čemu se radi, pa se udružiti u snažan probosanski front, krajnje je vrijeme za to. Moramo pozvati sve naše prijatelje iz svijeta, sve naše ljude koji žive na Zapadu da se pridruže. Drugog izbora nemamo.
Da ne bude onako kako su, proročanski, poručili autori stripa o Alanu Fordu: „Narode moj, ovo je demokratska zemlja i niko vas ne može natjerati da mislite svojom glavom, ako vi to nećete.“
Zadnji je vakat da sami uzmemo svoju sudbinu u sopstvene ruke. Jer, zvona za uzbunu su sve glasnija, i ne treba se pitati kome zvone. Nama zvone.