Piše: Jusuf Trbić
Ponedeljak je bio, 12. septembar 1831. godine. Silan se svijet iskupio u Sarajevu, sve prvak do prvaka, sve velikaš do velikaša, sve uglednik do uglednika, a obične raje, da se ni prebrojati ne može. Na svebosanski sabor bijaše pozvana i sva ulema, i svi seoski prvaci, predstavnici naroda iz cijele Bosne, Bošnjaka sve tri vjere. Dogodilo se to nakon sjajne pobjede koju je vojska Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, izvojevala nad sultanovom vojskom, i to na Kosovu polju, u blizini Gazimestana, o čemu srpski patrioti ni sanjati nikada nisu mogli. Bijaše to vrhunac pokreta za autonomiju Bosne, koji je buknuo kad je sultan pristao, pod pritiskom Rusa, da šest nahija s desne strane Drine, koje su bile u sastavu Zvorničkog sandžaka, da Srbiji. Srpski apetiti su počeli da rastu, to im je bilo malo, pa se narod bosanski uhvatio za glavu: hoće li sultan i ostale bosanske teritorije dati drugima? To pitanje kao da je odjednom otrijeznilo ovdašnji svijet, kao da je nekakva koprena pala s očiju njihovih, pa se odjednom uspravi istina da Bošnjaci nisu Turci, da je Bosna njihova zemlja i da niko nema pravo da je dijeli ko da mu je babovina. Istina, bosanski begovi su skočili i protiv reformi koje su krenule u čitavom Turskom carstvu, a kojima bi uveliko bila okrnjenjena njihova moć. Ali, centralni zahtjev je bio da i Bosna dobije autonomiju, makar koliko i Srbija. Bosanski pokret za autonomiju jedan je od najznačajnjih događaja u cjelokupnoj istoriji ove zemlje, a činjenica da su u njemu učestvovali i u bitkama se borili Bošnjaci sve tri vjere, dodatno potvrđuje taj značaj.
Bio je to pokušaj da se ostvari stari san o bosanskoj samostalnosti, san koji je toliko smetao, a i danas smeta dušmanima bosanskim. Njihovi istoričari i pisci uvijek su Husein-kapetana predstavljali kao muslimanskog lidera, zbog njegovog begovskog porijekla i statusa, izbjegavajući i da pomenu činjenicu da je on bio predstavnik svih žitelja Bosne, svih Bošnjaka, bez obzira na vjeru, i čovjek koji je uspio da čitav narod jednog ejaleta u sastavu Turske carevine ujedini u borbi protiv te iste carevine. A pogotovo bosanske muslimane.
Na svebosanskom saboru u Sarajevu Husein-beg je bio izabran za valiju Bosne, sa rangom vezira i činom paše. Tako je narod izabrao svog vladara, svog čovjeka, koji nije bio carski izaslanik ili namjesnik, i povjerio mu svu vlast. Čini se da od predturskog vremena i nesalomive borbe bogumila za svoju domovinu, nije bilo većeg jedinstva svih ljudi bosanskih i jasnije izražene opštebosanske nacionalne svijesti. A narod ovoga kraja može biti ponosan na činjenicu da je zapovjednik vojske Husein-kapetana bio Ali-paša Fidahić, bijeljinski muteselim i pripadnik jedne od najslavnijih porodica u istoriji ove zemlje.
Gdje je danas Zmaj od Bosne?
Ako je nekada bio žrtva bošnjačke izdaje, danas je žrtva antibosanske politike nekadašnjih Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjere, a današnjih bosanskih Srba i Hrvata. Srba pogotovo. Svakoga dana vidimo panično bjekstvo od svega bosanskog, od bosanske istorije, od Kulina-bana i Stjepana Tomaševića, do Rodoljuba Čolakovića i ZAVNOBiH-a, i to bjekstvo od Bosne poprima danas razmjere masovne histerije, dirigovane iz Banje Luke i Beograda, histerije koja ne zaobilazi ni najmanju sitnicu. Sve ima jedan cilj: negiranje bosanske države i priprema za njeno cijepanje. Na primjer, u Dejtonskom sporazumu jasno piše da država Bosna i Hercegovina nastavlja svoje postojanje i da ostaju na snazi svi stari zakoni, dok se ne usvoje novi. Pošto nikad nije usvojen novi zakon o državnim praznicima, zbog protivljenja RS-a, to znači da se mora slaviti najveći državni praznik, 25. novembar – dan kad je ZAVNOBiH definitivno potvrdio postojanje bosanske države, jer tako piše u zakonu koji još važi. Oni koji se svakoga dana kunu u Dejtonski sporazum neće ni da čuju da se primijene one njegove odredbe koje im ne odgovaraju. Isto tako se ponašaju kad su u pitanje odredbe o ravnopravnosti naroda i građana na cijeloj teritoriji države. I tako uporno rade, i svijet im to toleriše, a bošnjački političari ne čine ništa da ih privedu redu i pameti, ili da bar ojačaju sopstvene institucije i nađu lidere koji ne misle samo na sebe, već i na zajedničku nam domovinu. Najmanje što se od njih očekuje jeste da napuste pogubnu etnokratiju i etničku podjelu zemlje, da eliminišu religiju iz javnog prostora i religizaciju politike, i da konačno u praksi pokažu opredjeljenje za evropsku, građansku, sekularnu i pravnu državu u kojoj će biti važan svaki građanin.
Kakve bi danas bile šanse Zmaja od Bosne da pokaže put ka definitivnoj samostalnosti i nezavisnosti ove države? Pored svih neprijatelja Bosne, ovdje i okolo, vrlo male. A pored nas ovakvih – nikakve.