Iz bh. perspektive prave razlike između Milanovića i Kolinde ustvari i nema
U drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj pobijedio je Zoran Milanović. Prema nekim reakcijama iz BiH, politika RH prema Bosni i Hercegovini neće se razlikovati u kontekstu bilo kakvog personalnog rješenja. Ipak, za BiH je ovo dobra vijest
Takozvana pobjeda u prvom krugu predsjedničkih izbora, odnosno situacija kad se osvoji najveći procenat glasova, ali da taj broj ne prebaci 50 posto, pa se po sili zakona ulazi u drugi krug, vrlo je ambivalentna. S jedne strane, naravno, relativna pobjeda je pozitivna stvar. S druge pak strane, to nipošto ne garantuje pobjedu u drugom krugu. U novijoj političkoj historiji ima cijelo more dokaza za ovu tezu, ali jedna relativno svježa i geografski bliska Bosni i Hercegovini tiče se izbornih srazova Tomislava Nikolića i Borisa Tadića, a za poziciju predsjednika Republike Srbije. Nikolić je nekoliko puta u prvom krugu osvajao više glasova od Tadića, pa bi ga Tadić u drugom krugu regularno pobjeđivao. Prvi put, međutim, kad je Tadić u prvom krugu imao više glasova od Nikolića, a to je bilo nekako s proljeća 2012. godine, Tomislav Nikolić je postao predsjednik Republike Srbije.
Kandidat ljevice
Kad je Zoran Milanović prije malo više od dvije nedjelje osvojio najviše glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj, to je, naravno, značilo da ulazi u drugi krug, ali nikako nije značilo da je u tom drugom krugu – favorit. Činjenica je bila da je Milanović formalno nastupao kao kandidat ljevice, a u prvom krugu su kandidati sa desnice uzeli više od dvije trećine glasova. Bilo je neke elementarne logike u ideji da će se većina glasova Miroslava Škore preliti ka Kolindi Grabar-Kitarović, a da će to biti više nego dovoljno za njen trijumf. To je bila polazna pozicija s kojom se ušlo u kampanju za drugi krug. Činjenica da Miroslav Škoro nije pozvao svoje glasače da u drugom krugu glasaju za Kolindu Grabar-Kitarović išla je u korist Milanoviću. Takođe, njegov “catch-all” gard koji mu je možda iz početka donio animozitet iz krugova istinske ljevice, odnosno ljudi koji su u prvom krugu glasali za Katarinu Peović, sada je već radio njemu u korist. Njegova “patriotska retorika” učinila je da za njega glasaju i ljudi koji bi možda na parlamentarnim izborima bili bliži HDZ-u nego SDP-u. S druge strane, njegova ukorijenjenost u socijaldemokratskoj političkoj opciji učinila je da za njega masovno glasaju ne samo nominalni ljevičari nego i pripadnici nacionalnih manjina i protagonisti liberalnih svjetonazora.
Postoji ta priča da Hitlerov trijumf ne bi bio moguć bez masovnog posjedovanja radioaparata, kao što ni Kennedy ne bi trijumfovao nad Nixonom da nije bilo televizije, kao što ni Obama ne bi bio američki predsjednik bez interneta, a Donald Trump bez društvenih mreža. U tom kontekstu postavlja se pitanje koliki su uticaj na ovakav rezultat imali televizijski dueli licem u lice. U samo nekoliko dana, na tri televizije koje u Republici Hrvatskoj imaju nacionalnu frekvenciju, najprije na hrvatskom RTL-u, zatim na programu Hrvatske Radio-televizije, te naposljetku na kanalu Nova TV, suočili su se Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović. Sve tri debate su organizovane i vođene vrlo profesionalno. Sve tri su takođe imale vrlo sličnu dramaturgiju. U sve tri debate su se njih dvoje suštinski vrlo slično ponašali. U interpretaciji sve tri je postojao konsenzus komentatora i analitičara: što se sadržaja tiče – Milanović je očito mnogo kompetentniji, međutim što se tiče govora tijela i samopouzdanja, tu Kolinda donekle uspijeva i da uzvrati. Tako da debate, barem po medijskim pokušajima tumačenja, i nisu imale pretjeran uticaj na rezultat. Mada, to nije nešto o čemu se može egzaktno govoriti bez ozbiljne komparativne analize.
Bh. put ka EU
Iz bosanskohercegovačke perspektive, upravo su pominjane televizijske debate bile prilika da mnogi zaključe kako prave razlike između Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović ustvari i nema. Bilo je tema oko kojih su njih dvoje imali ogromna razmimoilaženja, no što se Bosne i Hercegovine tiče, tu su oboje, barem nominalno, bili na istoj liniji. Oboje su bili zabrinuti zbog procenta muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, oboje su za Željka Komšića imali potrebu reći kako ga smatraju za legalnog, ali ne i legitimnog predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata u Predsjedništvu BiH, oboje se retorički zalažu za ubrzavanje bosanskohercegovačkog puta ka Evropskoj uniji, no to svakako nije nešto što primarno zavisi od Hrvatske, a takođe nije nerealno očekivati da se ta deklarativna podrška koristi kao sredstvo ucjene u bilateralnim sporovima poput onog oko pelješkog mosta. Usprkos svemu tome, Zoran Milanović je za Bosnu i Hercegovinu, ali i regiju u cjelini, ipak bolje rješenje. U situaciji u kojoj HDZ kontroliše vladu, dobro je da postoji neki “osigurač” koji ih sprečava da drže apsolutno sve poluge u državi. Takođe, kad dođe red na parlamentarne izbore u Hrvatskoj, Milanović na Pantovčaku biće ipak nekakav “jezičak” u korist lijevog centra. Još su u antičkom Rimu znali da ako dvoje rade isto, nije isto”; čak i ako bismo prihvatili da je osnova spoljne politike koju je vodila Kolinda Grabar-Kitarović identična onoj koju će voditi Zoran Milanović, u praksi će ipak da se osjeti razlika. Milanović je sposobniji i odmjereniji političar, što naročito u smutnim vremenima uopšte nije bez značaja.
Piše: Muharem Bazdulj