Piše : Jusuf Trbić
Novembar je mjesec velikih istorijskih datuma – AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, koji su udarili temelje socijalističke Jugoslavije i ozakonili tekovine borbe protiv fašizma. U poplavi negiranja antifašizma, koja je zapljusnula naše prostore, pljuje se po svemu što je oslobodilački pokret donio, jer ideje slobode, ravnopravnosti i jednakosti građana, koje su bile liberalne i za tadašnju Evropu, ne odgovaraju novim nacionalističkim vladarima. Antifašizam se, na svim stranama, negira zato što se ne uklapa u uskogrude, primitivne i isključive etničko-religijske matrice, u nacionalističke kalupe u koje su nas novi vladari ugurali, a ide se dotle da se antifašistička prošlost prekraja do te mjere, da se fašisti proglašavaju borcima protiv tog istog fašizma, a zajednička prošlost se naknadno mjeri današnjim nacionalčističkim aršinima.
Rehabilitacija ustaštva u Hrvatskoj je dostigla takve razmjere, da to predstavlja ozbiljnu kočnicu daljem razvoju te države i njenim odnosima sa susjedima. Bošnjački politički i vjerski lideri već odavno mrko gledaju na antifašizam, pa rehabilituju minorne ustaške intelektualce tipa Mustafe Busuladžića i brišu velikane NOB-a iz naziva ulica i ustanova. U Srbiji i Republici Srpskoj otišlo se i korak dalje, pa su rehabilitovani četnici i proglašeni nekakvim borcima protiv fašizma, kojem su vjerno služili sve do posljednjih dana Drugog svjetskog rata. Uprkos bezbrojnim dokazima, među kojima su i dokumenti iz njemačkih izvora, kao i hiljade fotografija i snimaka, Draža Mihajlović se polako pretvara u antifašistu, a Nedićev nacistički režim prećutno je na korak od rehabilitacije. Ali, to nije sve.
Velikosrpski novokomponovani istoričari, novinari i ostali patriotski radnici odavno su već lansirali tezu da su samo Srbi bili antifašisti u Drugom svjetskom ratu, što nije isključivo posljedica nesumnjivog neznanja, već i iracionalne želje da se uvrijede i isprovociraju drugi. Jer, nije teško saznati istinu o ogromnom učešću Srba u antifašističkom pokretu u Bosni, što znači da oni koji se izdaju za velike Srbe svjesno negiraju ne samo antifašizam, kao temeljnu tekovinu modernog svijeta, već i doprinos njihovog sopstvenog naroda borbi protiv najvećeg zla dvadesetog vijeka. Ali, jasno je i zbog čega : oni neće ni da čuju za državu BiH, niti za osnovnu ideju ZAVNOBiH-a da su svi ljudi i narodi ravnopravni u Bosni. Oni negiraju sve što u BiH liči na državu, pa čak i Dejtonski sporazum u koji se zaklinju. Jer, u tom sporazumu jasno piše da država BiH nastavlja svoje postojanje, a da ostaju važeći svi njeni predratni zakoni, sve dok se ne usvoje novi. Zakon o državnim praznicima nije usvojen, zbog protivljenja političara iz RS-a, pa, prema Dejtonu, važi stari zakon o praznicima, u kojem je 25. novembar Dan državnosti BiH. Ali, nikoga nije briga za Ustav i Dejton.
Četnici su rehabilitovani, jer je njihov plan stvaranja Velike Srbije bio osnova za novi, Miloševićev i Karadžićev plan, oni i njihovi sljedbenici su radili u dlaku isto, pa ne mogu sad negirati sami sebe. Uz to, veličanje četništva ima jasnu poruku – da režimi u Srbiji i RS-u ne odustaju od želje za stvaranjem Velike Srbije, na račun Bosne, jer RS je, kako su to rekli i Dobrica Ćosić i drugi – najveća srpska pobjeda u dvadesetom vijeku. A kako su četnici radili – o tome govori bezbroj dokumenata, na osnovu kojih se jasno vidi sličnost sa onim što smo mi doživjeli od 1992. do 1995. godine, pa i dalje. Evo, recimo, instrukcije koju u decembru 1941. godine, Draža Mihajlović šalje svojim komandantima Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću. On piše :
Ciljevi naših odreda jesu :
1. borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom njegovog veličanstva Kralja Petra.
2. Stvoriti Veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke.
3. Borba za uključenje u naš državni život i svih neoslobođenih slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima, dakle do granice Trst, Gorica, Istra, Koruška, kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. Dakle, to je ta država.
4. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
5. Sa komunistima, partizanima, ne može biti nikakve saradnje, jer se oni bore protiv Dinastije i za otvarenje socijalne revolucije.
Postupak : sa arnautima, muslimanima i ustašama, koji se podrazumeva da je to sinonim za Hrvate, prema njihovim zaslugama za njihova gnusna nedela prema našem življu, to jest iste treba prepustiti narodnom sudu. Prema Hrvatima koji su pod okupacijom Italijana, postupiti prema njihovom držanju u datom trenutku.
Instrukcija Draže Mihajlovića je bila jasna, a u februaru 1943. stiže izvještaj Pavla Đurišića o izvršenju tih naloga, upućen lično Mihajloviću. Jedan od njegovih najbližih saradnika i kasniji dobitnik Gvozdenog krsta, visokog Hitlerovog odlikovanja, piše :
Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena, tako da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena, sem stoke, žita i sena, koje smo naravno poneli sa sobom. Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa, bez obzira na pol i godine starosti.
Ima li tu sličnosti sa modernim četnicima u posljednjem ratu? I kako da Karadžićevi sljedbenici negiraju ono što su i sami radili? Ako se, kako je i Dodik izjavio, “antifašizam u BiH isključivo može vezati za srpski narod“, s kim onda možemo vezati fašizam Draže Mihajlovića, zbog kojeg se i kralj kome je služio odrekao i njega i četnika? Ako su antifašisti bili svi Srbi, uključujući i Nedića, i Ljotića, i vladiku Nikolaja Velimirovića, i Pavla Đurišića, ali i sve Titove borce, onda više nije jasno ko se protiv koga borio i da li je uopšte bilo Drugog svjetskog rata i fašizma.
Ali, uprkos svemu, 25 i 29. novembar ostaju datumi koji se ne smiju zaboraviti. Podsjeća nas na to cijela Evropa i cijeli svijet, zajedno s Rusijom, koji antifašizam označavaju kao temelj današnjih modernih društava. Za Bosnu i Hercegovinu 25. novembar je najznačajniji datum u njenoj istoriji i biće obilježavan, na ovaj ili onaj način.
Sviđalo se to kome ili ne.