Šta znam, ništa ne znam, a đe da znam…: Kako je afera ‘Respiratori’ sve građane Federacije pretvorila u učesnike rialitija?
Piše: Nenad Veličković
U trinaestoj nesretnoj minuti emisije Dan uživo N1 televizije, voditelj gostu, Aljoši Čampari, federalnom ministru unutrašnjih poslova i funkcioneru Stranke demokratske akcije, povodom afere Respiratori, postavlja pitanje:
“Zar je moguće, gospodine Čampara, da nitko ništa nije znao u Vladi?”
Čampara, koji je do tada govorio u registru diplomiranog pravnika – uglavnom suvislim prostoproširenim rečenicama – odgovara:
“Pa ja ne znam da li je, ovaj, je li, je li, ovaj, neko znao, ili nije znao, ja vam dakle mogu tvrditi onako za sebe, da ja apsolutno nisam znao i da sam, ovaj, saznao iz medija. Moguće je da je neko, ovaj, znao, ali isto tako je moguće da ja ne znam da je to neko znao. Dakle, nisam bio u situaciji da mogu provjerit. Isto ne mogu tvrditi da niko nije to znao, ali ne mogu ni tvrdit stvarno da je neko nešto znao i da je neko učestvovao u svemu ovome.” (12.42)
Na trenutak se auditorijum zbunio. Gleda Dan uživo, a čuje Farmu. Vidi ministra unutrašnjih poslova, a čuje Ekrema Jevrića:
Kuća pos'o, pos'o kuća,
kuća pos'o, pos'o kuća,
eto, šta znam, a ništa ne znam,
a đe da znam.
Zašto se ministar i funkcioner ovako zbunio? Šta je bilo teško na jednostavno pitanje jednostavno odgovoriti? Da li je moguće… Jeste, moguće je…
Ali ministar je, istreniranim uhom unutrašnjih poslova, u jednom pitanju čuo nekoliko drugih. Ne samo da li je moguće, nego, i ako jeste, kako je moguće! KAKO JE MOGUĆE da Vlada jedne poludržave u kvazidržavi spiska 10 miliona maraka na neupotrebljivu (dobro, neadekvatnu) opremu?
(Podsjetimo se, prateći sajt fokus.ba: 27. aprila izlazi naslov Poljoprivredno gazdinstvo dobilo posao od 10,5 miliona maraka za nabavku respiratora. Gazdinstvo je iz Srebrenice, bavi se uzgojem malina, a vlasnik je TV voditelj Fikret Hodžić. Istog dana čitamo izjavu ministrice financija u Federalnoj vladi i komandantice Federalnog štaba civilne zaštite, Jelke Milićević, da ni Vlada ni štab nisu dali saglasnost za nabavku respiratora. Saznajemo i to da se uključuje Tužilaštvo. Fikret Hodžić izjavljuje da se u nabavci respiratora nije vodio profitom, nego savješću i dugom prema zajednici. Dan kasnije, 28. aprila, čitamo da je načelnik Federalne uprave civilne zaštite, Fahrudin Solak, malinarsku firmu proglasio ovlaštenom za nabavku respiratora, jer je stvar bila hitna i interventna. Istog dana, njegova pomoćnica izjavljuje da je prilikom nabavke konsultovana struka, da su sve odluke donesene jednoglasno, a da je malinarska firma jedina bila u stanju nabaviti opremu u hitnom roku. “Nabavku je izvršila Vlada Federacije BiH, kojoj se zahvaljujem.” Na to, još smo u 28. aprilu, premijer izjavljuje da odluku nije potpisao on, nego Solak, ali ističe da smo (mi!) “prvi u jugoistočnoj Evropi nabavili respiratore, i ja se ponosim time”. Pojavljuje se faktura iz koje se vidi da su respiratori (njih 80) plaćeni 6,3 miliona. Dva dana kasnije, 30. aprila, otkriva se da dobavljač (malinarska firma) nije registrovana u Agenciji za javne nabavke. Sutradan se od nabavke ograđuje i struka: Zavod za javno zdravstvo nije sudjelovao u pripremi specifikacije za nabavku respiratora. Struka je, prema vijesti od 9. maja, diplomirana inžinjerka radiološke tehnologije, Ana Bavrka, po profesiji TV voditeljica, koju je TV voditelj Fikret Hodžić “angažirao kao stručnu osobu kako bi firma mogla dobiti dozvolu za uvoz medicinske opreme”. Nakon informacija u medijima, da je ponuda malinara došla direktno u Novalićev kabinet, 11. marta oglasio se predsjednik SDA Izetbegović, da demantuje vezu stranke sa radom premijera, a usput i da ga pohvali: “Suprotstavili smo se pandemiji vođeni Novalićem bolje nego neke bogate i organizovane zemlje.” Sutradan saznajemo i da je zaključno sa 7. majem Federalna uprava civilne zaštite “mimo zakona o potrošila 18.798.516,86 maraka bez PDV-a. U međuvremenu su drugi portali otkrili da su nabavljeni respiratori neupotrebljivi u odjelima intenzivne njege, za šta su bili potrebni. SIPA je ušla u Novalićev kabinet, a Solak je nagrađen prinudnim godišnjim odmorom.)
Kad, međutim, voditelj Dana uživo, dakle, zavapi, ma ljudi moji, je li to moguće, da nitko ništa nije znao u Vladi, a prvi čovjek policije odgovara – “Pa ja ne znam da li je, ovaj, je li, je li, ovaj, neko znao, ili nije znao, ja vam dakle mogu tvrditi onako za sebe, da ja apsolutno nisam znao i da sam, ovaj, saznao iz medija. Moguće je da je neko, ovaj, znao, ali isto tako je moguće da ja ne znam da je to neko znao. Dakle, nisam bio u situaciji da mogu provjerit. Isto ne mogu tvrditi da niko nije to znao, ali ne mogu ni tvrdit stvarno da je neko nešto znao i da je neko učestvovao u svemu ovome.” – treba u priču uključiti još jedan 17., ali mart.
Tada je, naime, održana sjednica Vlade Federacije, u proširenom sastavu, na kojoj su direktori kliničkih centara iz Mostara, Sarajeva i Tuzle tražili respiratore, a direktor državne agencije (Dženan Salčin) za javne nabavke spasavao Zakon od suspenzije bušeći rupu u njemu. Prema Oslobođenju, naime, Salčin je “kazao da je član 10 zakona o javnim nabavkama, koji, faktički, predviđa suspenziju Zakona, ‘postavljen široko’ te ugovorne organe, ukoliko je u pitanju sigurnost ‘oslobađa ikakvog postupka'”, što je premijera Novalića inspirisalo da u cilju “konzumiranja člana 10” formuliše prijedlog:
“S obzirom da je na svjetskom tržištu velika potražnja za pomenutom opremom i sredstvima, te da situacija zahtijeva hitno djelovanje pokrećem inicijativu za hitnu izmjenu člana 10 zakona o javnim nabavkama kako bi se osiguralo izuzeće od primjene ovog zakona kod nabavke medicinske opreme, medicinskih sredstava, dezinfekcijskih sredstava, kao i druge zaštitne opreme. Napominjem da bi pomenuto izuzeće bilo ograničenog vremenskog dejstva i trajalo do okončanja globalne pandemije izazvane koronavirusom. Ko je za? Protiv? Suzdržan? Niko. Konstatujem da je vlada usvojila ovaj zaključak.”
Šta je tačno usvojila, to onda objašnjava Salčin:
“Nama je cilj i zato sam apelirao na vas i na druge da ne dolazi do bilo kakvih zloupotreba, da kažem ja, danas je tržišna situacija takva da vi možda ne možete dobiti taj, ne znam, koštao 10 hiljada, a vi ga možete sada dobiti za 100 hiljada maraka i to nije vaša greška, ne možete uticati na to. To je tržišna utakmica, možda možemo dobiti negdje iz neke zemlje. Pa, nabavi ga i po 100 hiljada maraka, nije problem, neće vam niko uzeti za zloupotrebu nešto.”
Prema objavljenom izvodu iz zapisnika, Čampara je prije toga glasno razmišljao na sličan način:
“Neće nas niko sutra pitati ovaj Zakon o javnim nabavkama, šta ste radili, što niste smjeli to potpisivati, ako životi građana budu ugroženi. Dakle, prije svega treba preventivno djelovati, ja ne vidim nikakav problem, ako treba proglasiti vanredno stanje i donijeti odluku Vlade Federacije da ovi ljudi ne budu odgovorni koji će nabavljati opremu, nego da Vlada stane iza toga sa nekom, možda, posebnom uredbom zato što imamo posebne uslove. Dakle, sada u Federaciji da zaštitimo ljude, ali da ljudi promptno reaguju i da mogu kupiti nedostajuću opremu koja im treba. Ja mislim da Vlada mora stati iza ovoga da ljude rasteretimo ovih problema (Zakon o javnim nabavkama op.a.) koje mogu sutra imati naravno, ovaj, za mjesec, dva ili tri, ili godinu da neko kaže da su u ovoj situaciji zloupotrijebili svoj položaj i svoju ulogu. Dakle, treba ih apsolutno rasteretiti u ovom smislu…. Nemojte da dođemo u situaciju da nam je važniji Zakon sada o javnim nabavkama, nego život građana. Mi to, jednostavno, danas moramo presjeći.”
Kako se presjeklo, vidjeli smo. Vidjeli smo da životi baš nisu ni zavisili od respiratora, jer su ljudi umirali putujući do njih kroz kojekakve algoritme. Vidjeli smo da nam životi zavise od ljudi koji mrtvo-hladno izgovaraju plati 100 za ono što vrijedi 10. Vidjeli smo da na struku ne možemo računati, jer se oni koji nešto znaju ništa ne pitaju, a oni koji ne znaju ništa nikome ne odgovaraju ni za šta za šta se pitaju. Riječima s Facebooka: “Dva mjeseca sjedili smo zatvoreni u kućama da bismo sačuvali naše ljekare koji su sjedili u zatvorenim bolnicama da bi sačuvali nas.” Vidjeli smo da se na najvišem nivou raspravlja najnižim registrom, priprostoproširenim rečenicama, da ljudima sa visokom stranačkom spremom ne treba nikakva stručna, da deset godina studiranja vrijedi više od prosjeka ocjena deset.
Nakon svega, nema razloga da ne vjerujemo ministru policije kad na pitanje kako je moguće da u vladi niko ništa nije znao odgovara “Pa ja ne znam da li je, ovaj, je li, je li, ovaj, neko znao, ili nije znao, ja vam dakle mogu tvrditi onako za sebe, da ja apsolutno nisam znao i da sam, ovaj, saznao iz medija. Moguće je da je neko, ovaj, znao, ali isto tako je moguće da ja ne znam da je to neko znao. Dakle, nisam bio u situaciji da mogu provjerit. Isto ne mogu tvrditi da niko nije to znao, ali ne mogu ni tvrdit stvarno da je neko nešto znao i da je neko učestvovao u svemu ovome.”
Tako to ide odvazda. Praksa je prerasla u princip.
Prvo se u ime višeg cilja poništi zakon, pa se nabavljačka operativa unaprijed oslobodi optužbe za zloupotrebu, pa se onda bagerom zagrabi u budžet, pa se milioni pretovare u stranački damper, pa se, ako novinari otkriju, malo trpi pranje po medijima, pa se nakon par dana lajavoj javnosti baci neka svježa blajburgerska kost, pa se poraz proglasi pobjedom i žrtvama ukine suspenzija. Ako se zna princip, ne moraju se znati detalji. Nema razloga da Čampari ne povjerujemo da detalje nije znao. Ali da mu je princip poznat, to je mucanjem potvrdio.
Kad u oktobru voditelj Dana uživo upita nekog učesnika izbornog rialitija da li je ispunio svoju građansku dužnost, odgovor će biti očekivan:
“Pa ja ne znam da li sam, ovaj, jesam li, jesam li, ovaj, glasao, ili nisam glasao, ja vam dakle mogu tvrditi onako za sebe, da ja apsolutno ne znam i da sam, ovaj, saznao to iz medija. Moguće je da je neko, ovaj, glasao umjesto mene, ali isto tako je moguće da ja ne znam da je taj neko glasao. Dakle, nisam u situaciji da mogu provjerit. Isto ne mogu tvrditi da niko nije glasao, ali ne mogu ni tvrdit stvarno da je neko glasao i da je neko učestvovao u svemu ovome. Kuća poso, poso, kuća, eto, šta znam, a ništa ne znam, a đe da znam.”
(depo.ba)