Piše: Saud Grabčanović
Upad trupa Ludviga Badenskog u Bosnu i napad na Bijeljinu
Krajem avgusta 1688. godine trupe koalicije, predvođene Austrijancima, prvi put prelaze rijeku Savu kod Bosanskog Kobaša i upadaju u Bosanski ejalet. Ratne operacije se prenose u Bosnu, gdje osmansko – bošnjačke trupe pružaju grčeviti otpor. Kod Dervente 5. septembra 1688. odigrao se krvavi boj u kojem su trupe predvođene markgrofom Ludvigom Badenskim porazile bošnjačku armiju. Tako je Ludvigu Badenskom bio potpuno otvoren put za akcije i osvajanja u dubini Bosne . S obzirom da se je približavala zima Badenski nije krenuo ka Banja Luci ili srcu Bosne i Sarajevu, kako će to učiniti njegov bratić princ Eugen Savojski 1697. Godine, nego je krenuo u osvajanje bosanske Posavine. On je za cilj imao da do zime stigne do Zvornika i da ga zauzme. Planirao se povezati sa trupama koje su operisale u Bačkoj i prodirale u pravcu Beograda i Srbije. Na toj strani fronta operacije su tekle po planu i bavarski knez Maksimilijan II Emanuel je sa trupama napao na Beograd, kojeg je zauzeo 6. septembra 1688.godine. Trupe pod vođstvom markgrofa Ludviga Badeskog, nakon pobjede u bitci kod Dervente, nastavile su prodor kroz bosansku Posavinu i vrlo temeljito su uništile sve na svom putu. Koalicione trupe Svete lige predvođene Austrijancima, tada su spalile i potpuno uništile sjledeća naselja u Posavini: Bosanski brod, Modriču, Gradačac i Brčko, kao i sva sela koja su se našla na njihovom putu. Otpor bošnjačkog stanovništva iz tih naselja je bio jako žestok, pa je Badenski izgubio poprilično vremena dok je sa svojim trupama uspio doći do grada Bijeljine.
U Semberiju agresorske trupe su stigle krajem oktobra 1688. godine i zatim opkolile kasabu Bijeljinu sa svih strana. Austrijsko-koaliciona armija, koja je stigla pred Bijeljinu, brojala je oko 12.000 boraca. Te su trupe bile doro naoružane i opremljene, a u svom sastavu su imale i dvije topničke baterije. Ta armija je bila jako šarolika, bilo je tu: austrijskih dragona, poljskih husara, španskih kabalera, francuskih dobrovoljaca..Sve u svemu, bila je to prava krstaška armija. Napad tih trupa na Bijeljinu nije bio potpuno neočekivan, pa je najveći dio civilnog stanovništva već ranije izbjegao iz kasabe i po hladnom vremenu otišao prema Zvorniku, a dijelom na Majevicu, prema Teočaku. Kasabu Bijeljinu je ostalo braniti svo vojno sposobno muško stanovništvo, na čijem je čelu stajao bijeljinski kadija Abdul-Rahman ef. Borovinić. Sa njima je ostalo i nešto civila koji nisu htjeli ostaviti svoje domove. U to vrijeme grad nije imao nikakve fortifikacije namijenjene za odbranu od napada, osim takozvanog «parmakluka» , primitivne drvene palisade od debala kojom je bio opasan administrativni centar grada sa džamijom i hamamom. Zbog toga je bilo nemoguće pružanje ozbiljnijeg otpora napadačima, pa je otpor branilaca bio uzaludan. Nakon kratkog napada artiljerijom, trupe Badenskog su jurišom zauzele grad. Bijeljina je pala u ruke neprijatelju nakon jednodnevnog krvavog boja. Poslije bitke, krstaška vojska je pogubila sve preživjele branitelje na čelu sa kadijom Abdul-Rahmanom, a grad temeljito spalila. Preostalo stanovništvo je zarobljeno. Nakon ove «pobjede» koalicione snage pod vođstvom markgrafa Badenskog su krenule dalje ka Zvorniku. Iza njih je ostala spaljena i razorena kasaba Bijeljina. Naš je grad tako drugi put u svojoj istoriji doživio potpuno uništenje, progon i iseljenje cjelokupnog stanovništva. Na putu iz Bijeljine ka Zvorniku krstaške trupe su morale proći kroz Janju. O tome podataka nema. Ali ja pretpostavljam da je Janja tada doživjela sličnu sudbinu kao i Bijeljina.
Trupe pod komandom Ludviga Badenskog stigle su pod zvornički grad početkom novembra 1688. godine. Iz grada je u pravcu Sarajeva izbjeglo 4000 Zvorničana : žene, starci i djeca. Grad su ostali braniti svi muškarci. Koalicione trupe su opsjele zvorničku tvrđavu i u opsadi su je držale sve do 15.decembra 1688. godine, kada su je na juriš zauzele, uz masakr nad braniteljima. U austrijskim rukama Zvornik nije dugo ostao. U ljeto 1689. godine grad je oslobodio Topal Husein-paša, nakon kratkotrajne opsade. A šta se dalje dešavalo sa spaljenom Bijeljinom, kada se preživjelo stanovništvo vratilo u grad, o tome nemamo pouzdanih podataka. Ja pretpostavljam da se dio stanovništva vratio na zgarište grada odmah nakon piromanskog poduhvata Ludviga Badenskog. a ostatak stanovništva u ljeto 1689. godine, kada su u grad ušli janjičari pod komandom Topal Husein-paše. Nakon konačnog oslobođenja i povratka prognanika, počela je mukotrpna obnova grada. Grad Bijeljina se počeo ponovo rađati iz svog pepela!
(Nastaviće se)