Piše: Saud Grabčanović

Srednjovjekovni sufizam

Period srednjeg vijeka je karakterističan za dalji razvoj sufizma i odlikuje se novim pokušajima doktrinarnih sistematizacija s jedne, i popularizacijom učenja putem osnivanja mističkih redova, s druge strane. Sufijske zajednice su na svom početku bile slučajne i prolazne . U  12. vijeku one postaju jako razvijene organizacije sa političkom moći, hijerarhijskom ljestvicom, derviškim pravilima i kodeksima (tarikati),  te institucionalizovanim lancima inicijacije (ritual svečanog uvođenja u dervišku zajednicu). Obično se ova inicijacija provodila polaganjem glave u krilo šejha, koji bi učio odgovarajuće dove, prikladne tom činu. I  mnogi turski  sultani su položili svoju glavu u krilo onovremenih sufijskih šejhova . U 12. vijeku dolazi do pojave većeg broja novih derviških ( sufijskih) tarikata  i redova i njihovog velikog uspona.U srednjem  vijeku pojavljuju se sljedeći tarikati : suravadije (od otprilike 1200; postali su uticajni u Indiji),  rufaije, ili zavijajući derviši ( pojavile se sredinom 12. vijeka, rufaije su poznate  po nevjerovatnim egzibicijama probadanja tijela), mevlevije-vrteći derviši ( pojavili se u 13.vijeku) ,  bektašije (pojavile su se sredinom 14. Vijeka).  U srednjem vijeku su nastali i  ovi tarikati : egipatske šazilije, halvetije, kadirije i nakšibendije…Posebno se sufizam razvija i jača u  turskom Seldžučkom  carstvu. Sufizam kod seldžuka postaje toliko popularan, da ga prihvata većina stanovništva. U tom periodu , 11,12. i 13. Vijek, nastaju i originalni turski derviški redovi, od kojih su najpoznatije mevlevije, koje je utemeljio Perzijanac po narodnosti – hazreti Mevlana Dželaludin Rumi. Dva najuspješnija pokušaja da se sistematizuje misao sufizma potekla su iz pera dva velika islamska filozofa, koji su se približili sufizmu na holističkoj osnovi, povezujući ga sa drugim oblastima srednjovekovnog filozofskog i teološkog izučavanja. Prvi od njih, al-Gazali, bio je profesor u čuvenoj medresi Nizamiji u Bagdadu, da bi se zatim povukao 1091. i postao sufija. U svom djelu koje se zove : »Oživljavanje vjerskih nauka« (Ihya Ulum AlDin) on je ispitao  različite načine i puteve saznanja, da bi došao do zaključka da samo unutrašnja istina koju traže sufije može zadovoljiti sve  principe islamske vjere. On je time povezao sufizam i sunitski islam, a ne umanjujući autoritet ni jednog od njih. Drugi filozof, Ibn Arabi, španski mistik, upoznat i sa hrišćanskim i sa muslimanskim filozofskim kategorijama, ispitao je najdublje nivoe značenja Kurana i opisao suštinsku ideju tavhida (Božjeg jedinstva). Kasnija izlaganja teološkog sufizma bavila su se pojmovima kao što su savršen čovjek (alinsdn alkamil), nosilac u metafizičkim dimenzijama svjetlosti, ljubavi itd. upravo zbog tog velikog Gazalijevog i Arabijevog uticaja. Srednjovjekovni islamski misticizam je bio podjednako determinisan mističkom poezijom i sistematičnom spekulativnom teologijom. Ibn Arabi je pisao stihove na arapskom jeziku, no njegova slava potiče, prije svega, od njegovih proznih dijela.

Potpuno drugačiji je bio pristup hazreti Mevlane , Dželaludina Rumija, koji je svoje duhovne vizije ugradio u poeziju, posebno u njegovo poznato djelo „Masnevija“.  koje je pisano na persijskom jeziku. Ovo njegovo veliko djelo i dan danas plijeni pažnju i oduševljava istinske muslimanske vijernike. I prije hazreti Mevlane  brojne sufije su pisale su poeziju na tom jeziku. Sadi iz Širaza (u. 1293.), njegov savremenik, je zajedno sa Hafizom (u. 1390.) izvršio ogroman uticaj na mistički nastrojene muslimane. Ali je Rumijeva ekstatička poezija, sakupljena u ogromnim zbirkama kao što su Masnavi i Diwane Shamse Tabrizi, sažela suštinski kvalitet cijelog srednjovjekovnog sufizma. Rumijevi   derviši «ašici»  su kretali u traganje za ljubavlju, odričući se doma, razuma, pa čak i života da bi našli Voljenog Allaha Dž.Š. Rumijevo nesistematično i anegdotsko pisanje se mnogo više približilo pravom doživljaju takvog traganja od rafiniranih i sveobuhvatnih al-Gazalijevih djela ili spretne dijalektike Ibn Arabija . Dželaludin Rumi, hazreti Mevlana,  je duhovni i idejni tvorac mističkog derviškog bratstva koje i danas postoji, a zove se mevlevije . Ovaj red je postao poznat u Evropi kao »vrteći derviši«, prema njihovom  obaveznom sedmičnom plesu, koji je, u stvari, njihov oblik zikra a koji se zove «Sema». Okretanje mevlevijskih derviša u krug predstavlja njihovu čežnju za Svevišnjim Allahom.  Nastanak ovakvih bratstava kao što su mevlevije  bio je prvi znak razvoja popularnog, narodnog sufizma. I prije 11. vijeka  bilo je određenih zajednica u koje su se sufije udruživale, tražeći društvo sa sličnim interesovanjima. One su bile labavo i slobodno organizovane, doduše sa određenim pravilima, ali bez strogih tarikatskih propisa. Međutim, od kraja 11. vijeka, i tokom čitavog srednjovjekovnog perioda, u žiži pažnje i aktivnosti unutar zajednice sufija bio je šejh, kao poglavar zajednice . On se razlikovao od ostalih derviša po rasporedu svakodnevnih djelatnosti i po harizmatičnosti. Takva osoba je obično bila rođena u poštovanoj porodici, obrazovana u svim oblastima tradicionalnih islamskih nauka, mnogo je putovala i obišla većinu značajnih mjesta muslimanskog svijeta, pa se zatim posvetila sufizmu. Na kraju bi neki već priznat učitelj takvog čovjeka proglasio za svog nasljednika. Ovakvoj šemi odgovaraju opisi života osnivača svih najvažnijih redova, koji se često, u duhovnom pogledu, oslanjaju jedni na druge. Tako je Abdel-Kadir Džilani (u. 1166), šejh panislamskog reda kadirija, uveo Abu Hafsa Omara Suhravardija, osnivača reda suhravardija, u sufizam i na mistički put. Ne samo da su njih dvojica živjeli u istoj epohi i bili lično povezani, nego su i u svojim tendencijama bili slični i u pozivanju na rane sufije  ( na Džuneida koji je živeo u 10. stoljeću). Drugi panislamski red, nakšbandije, odabrao je drugog legendarnog učitelja za svoj uzor, Abu Jazida Bistamija, potpunu suprotnost Džuneidu. Regionalni redovi, kao što je, na primjer, red badavita, nazvan po egipatskom šejhu  Al-Badaviju (u. 1276), nisu imali klasičnih korijena. Oni su proučavali geneologije i vezivali se za prve generacije muslimana, pa čak i za  poslanika Muhameda A.S. Među dervišima je postojao osjećaj duhovne međuzavisnosti i derviški su redovi sveli međusobne sukobe na najmanju  mjeru. Krajem srednjovjekovnog perioda neki šejhovi su imali istovremeno članstvo u dva različita derviška reda. Društvena uloga derviških  redova se ogleda u njihovim građevinama i organizaciji. Bile su izgrađene tekije za derviše, kao i kuće za učenike, porodicu i posjetioce . One su često bile locirane u blizini turbeta  nekog značajnog  šejha.  Paradoksalno, smrt je predstavljala važan momenat u funkcionisanju ovih kompleksa, jer po smrti jednog šejha, mogao je biti izabran njegov naslednik (halifa). Princip po kome je vršen izbor varirao je od reda do reda. Odlučujuća je bila volja šejha koji je preselio na ahiret. Datum njegove smrti  kasnije bi postao praznik (urs), tada se slavilo šejhovo sjedinjenje sa Allahom Dž.Š. i njegovo posredništvo na nebu u korist sljedbenika. Razni oblici okupljanja derviša u cilju zajedničkog zikra karakterisali su većinu sufijskih zajednica. Kod derviša je zikr obično  praćen   dugim muzičkim predstavama (MehfilESama).  Ovakav način pristupa zikru  izazvao je neprijateljstvo zvanične sunitske uleme, koja je sebe smatrala čuvarima čistote islama. Neprijateljstvo sunitske uleme prema dervišima je imalo dva razloga: prvi je razlog taj što su derviši postajali jaka konkurencija zvaničnoj ulemi, a drugi je razlog što je sunitska ulema smatrala njihov muzički pristup zikru herezom i bogohuljenjem. Posebno su u onim dijelovima svijeta gde je islamizacija tek otpočela, sufijski šejhovi, sa svojom harizmom, sljedbenicima i veselim ceremonijama, privlačili pažnju i simpatije običnih ljudi, mnogo više od uleme. Budući da je islam, uz malo izuzetaka (Španija, Indija), bio državna religija, sufije su predstavljale izazov ne samo ulemi, već i državnim vlastima. Ponekad su sufije sarađivale sa pobožnim vladarima, a ponekad su  odbijale učešće u dvorskom životu.

Tokom čitavog srednjovjekovnog perioda, doktrinarne raspave su pratile velike šejhove i njihove sljedbenike. Izuzetno poštovanje ukazivano učitelju učinilo je neophodnim razlikovanje između njega i Poslanika,  koji je, u srcima muslimana, bio iznad svih. Islam strogo zabranjuje obožavanje Muhameda A.S.ili bilo kog drugog čovjeka. Pa ipak su  sufije upućivale direktne molitve na   Muhammeda A.S. kao i na preminule šejhove, što u suštini, prema izvornom islamu, predstavlja krivovjerje!  Sunitski muslimani su kritikovali takav pristup sufija, što je dovelo do pokušaja da sufije odvoje pojam »šejh « od pojma »Poslanik «. Ako se jedan uzdigne, da se pri tom drugi ne bi omalovažavao. Šiiti su, sa svoje strane, zbog svoje privrženosti  Muhammedu A.S. i njegovoj porodici, svoje molitve i vjerski život usmjeravali prema hazreti Aliji i njegovim sinovima i potomcima,  imamima, Muhammedovim unucima. Po njihovom mišljenju, pretjerano ukazivanje poštovanja Poslaniku i obožavanje šejhova odvlačilo je pažnju od skrivenog imama i zbog toga su to smatrali griješnim. Pošto su skoro svi sufijski šejhovi  podržavali principe sunitskog islama, razvoj šiitskog sufizma je uvijek bio fenomen manjeg značaja.Važno je pomenuti da je islamski misticizam postojao i van utvrđenih derviških bratstava. Sufizam su predstavljali  i »sveti lakrdijaši«, duhovni ekscentrici koji su namjerno i otvoreno kršili norme prihvatljivog socijalnog ponašanja. Poznati pod imenom malamatije ili kalanderi, ovi lutajući derviši, koje su Evropljani nazvali fakirima, ismijavali su čak i život u sufijskim zajednicama okupljenim oko nekog turbeta pod vođstvom poznatog šejha. Oni su oličavali povratak idealima ranijih asketa-sufija iz  9. stoljeća.

Najpoznatiji srednjovjekovni sufija i derviški šejh je Dželaludin Rumi poznat kao hazreti Mevlana. Ovdje  prezentiramo njegovu kratku biografiju.

                                                                      ( Nastaviće se)