Tako je počelo

95

Piše: Jusuf Trbić

Istoričari kažu da je područje Semberije bilo naseljeno još u najstarija vremena, o čemu svjedoče brojna arheološka iskopavanja, ali se uglavnom ne slažu kad je tačno nastalo naselje koje se danas zove Bijeljina. Najstariji podatak o njemu, po svemu sudeći, nalazi se u knjizi hrvatskog istoričara Vjekoslava Klaića “Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća” ( Zagreb 1988.). Tu se navodi da je kotar Bjelina  (Bijeljina)  postojao još 1389. godine : “ Stjepanu Tvrtku  bijaše napokon pošlo za rukom ovladati jednim dijelom Hrvatske i Dalmacijom, budući da je baš dosljedno obarao Sigismundovu vlast s dva kraja : na zapadu u Hrvatskoj i na sjeveru u Istočnoj Slavoniji. Dok je glavna sila bosanskoga kralja udarala na Hrvatsku, provaljivao je ban Ivaniš Horvat iz bosanske Usore bud u županije istočno-slavonske, bud u banovinu Mačvu. Tako bijaše još godine 1389. odmah nakon boja na Kosovu, udario na Mačvu i kotar Bjelinu ( Boly, Beleen, districtus nostros Belyn) ali ga suzbi mačvanski ban Nikola Gorjanski.”

A u pismu ugarskog kralja Sigismunda I od 1. avgusta 1406. godine direktno se pominje distrikt ( župa) Beelen. Naime, kralj, koji je bio veliki neprijatelj bosanske samostalnosti,  šalje pismo iz Zvolena u Ugarskoj i piše kako nagrađuje braću Nikolu i Ivana Gorjanskog zbog ratovanja protiv “ himbenih Hrvata i Bosanaca od 1386. do 1403. godine. On tu  navodi da su distrikt ( župa) Beelen i Macho ( Mačva) njegov posjed. To znači da je naselje današnje Bijeljine postojalo na tom mjestu, jer je tu bilo i pogranično utvrđenje Ugarske prema Srbiji i Bosni, zbog stalnih međusobnih ratova.

I turski istoričar Nešri pominje Bijeljinu 1437/38. godine i piše kako su, u to vrijeme, turski neredovni vojni odredi, takozvane “akindžije”, često upadale na to područje, pljačkale i odvodile roblje, kojeg je bilo toliko, “ da je jedna lijepa djevojka vrijedila koliko jedan par čizama.” A u popisu franjevačkih samostana u sjeveroistočnoj Bosni ( tkz. Mačvanskoj kustodiji) Bartola de Pisa iz 1378. ili 1380. godine, pominju se franjevački samostan Biblina ( u Bijeljini) i samostan Santa Maria in Campo, u njenoj okolini, tridesetak kilometara od Bijeljine, kao i samostan De Lab na području Ugljevika. Pretpostavlja se da su svi oni porušeni prilikom čestih upada akindžijskih trupa i masovnog bježanja stanovništva iz cijele bijeljinske župe.

U petnaestom vijeklu bijeljinski kraj potpadao pod vlast iločkih grofova, a tu su i bogati Dubrovčani imali svoje trgovačke kolonije. Teočak je bio najveće trgovinsko mjesto, pa su jedno vrijeme čak i iločki grofovi tu imali svoje sjedište. Teočak je bio cestom preko Bijeljine povezan sa Ilokom i Sremskom Mitrovicom, gdje su Dubrovčani takođe imali svoje kolonije. Iz tog vremena potiče prvi zvanični pisani dokument o Bijeljini, koji se čuva u Dubrovačkom arhivu. To je originalna pritužba dubrovačkog trgovca Bogiše Bogumilovića, upućena dubrovačkom knezu Alojzu. Pisana je na latinskom jeziku, i zapravo je to zapisnik napravljen pred knezom Alojzom, i glasi :

“ Dan 3. mart 1446.

Bogiša Bogumilović pred gospodinom Alojzom, knezom dubrovačkim, podnosi tužbu protiv Vukića Pribićevića, Vukića Ugrinovića i Radića Gučića i ostalih ljudi bana Osvarta Iločkog, izjavljujući da su ga oni opljačkali u Bjelini i oduzeli mu u robi, dukatima, srebru i suknu 435 dukata i dva konja i njegovu odjeću i jedan srebrni poslužavnik.”

Iz ovoga je vidljivo da je Bijeljina bila važno trgovačko mjesto na putu od Dubrovnika, preko centralne Bosne do Iloka i Sremske Mitrovice. Zna se i da je to bilo bogato poljoprivredno područje, koje je privlačilo i trgovce i pljačkaše. Od 1463. godine, kad su Turci osvojili centralnu Bosnu, do konačnog pada bijeljinskog područja 1521. godine, ovaj kraj je šezdeset godina bio izložen sukobima, pljačkanju i ubijanju ljudi, jer se tada nalazio između Turske i Ugarske, na “ničijoj zemlji”. Tada su uništeni i brojni tragovi života ljudi, pa zbog toga istoričari ne mogu da se slože u određivanju preciznijeg datuma nastanka Bijeljine. Ali, jedno je sigurno : istorija Bijeljine počela je ubijanjem, rušenjem i pljačkanjem. I završila se na isti način.

Jer, za prave Bijeljince, nakon posljednjeg velikog talasa zločina, pljački, rušenjam i progona u devedesetim godinama prošlog vijeka, njihov grad nije više ono što je bio.

I neće više nikad biti.