Piše: Jusuf Trbić
Svakoj lošoj vlasti potrebniji su neprijatelji od hljeba. Neprijatelji su opravdanje za sve, oni su čuvari našeg opstanka i garanti naše sigurnosti, na njima je krivica za sve što nam se desilo, od praistorije do danas, ni jedan prijatelj nije nam dobar i vjeran kao neprijatelj. Ovih dana je i srbijanski ministar vojni, onaj Vulin, nekadašnji potrčko Mire Slobine, izjavio da je Srbija danas toliko moćna, da sam sebi može birati neprijatelje. Zato ovih dana intenzivno nabavlja avione, tenkove i topove, ta tradicionalna obilježja srpske miroljubive politike. A ni Hrvatska neće da zaostaje. Valjda neće opet nas izabrati, zabrinuto se pitaju Bošnjaci.
U Bosni, opet, stanje isto : svako je svakome neprijatelj, al se dobro slažu, pa malo-malo, sjednu zajedno njih dvojica da se dogovore kako će protiv trećeg, onda sva trojica izglasaju zakon koji im odgovara, pa hajd nanovo, običan narod nikako da pohvata konce i da ukapira šta je šta. Političari nas uvjeravaju da oni rade dobro, ne može biti bolje, ali situacija je, objektivno, teška. Moramo im vjerovati, pa, oni su to i napravili. Tu situaciju. A trude se i dalje.
Ovih dana imali smo buru protesta zbog Haga, najprije se bunili Srbi što je osuđen Mladić, a onda su zakukali Hrvati zbog presude šestorici. I svi tvrde da uopšte nisu umiješani u sopstvene zločine. Sve im namjestili neprijatelji, samo se još ne zna koji.
A kad pogledamo kako danas žive ljudi u Bosni, odijeljeni po plemenima, raspamećeni, izgubljeni, ojađeni, osiromašeni, poslušni i obezglavljeni, vidimo da nama nikakvi neprijatelji nisu neophodni. Mi smo sami sebi najbolji neprijatelji.
……………..
Kako drugačije objasniti situaciju da nas, sve zajedno, maheri vodaju kao cuke na lancu, i to već više od dvije decenije. Neko je davno rekao da svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, ali zar smo mi zbilja toliko zgriješili, da nam dopadoše baš ovi? Istina je, međutim, neumoljiva : svaki narod, kako god da ga definišemo, kriv je ako bira i slijepo slijedi vođe koji ga vode u provaliju. Mi smo krivi jer smo dozvolili da postanemo taoci nacionalista, a nacionalizam je, kako je napisao umni Danilo Kiš, zapravo bolest, i to paranoja. Nije ni čudo što su psihijatri toliko napredovali.
Gledam na televiziji : u Skoplju velike demonastracije zbog zagađenja zraka. Čuj, zbog zraka! To su oni isti građani koji su mjesecima protestovali i najzad sklonili lošu i korumpiranu vlast. A šta mi radimo? Ne samo što nama naša vlast, kako se čini, ni malo ne smeta, već nam je potaman i taj zrak koji će nas uskoro sve pogušiti. Posljednja istraživanja pokazuju da je Bosna najjadnija, najsiromašnija i najnepismenija zemlja u Evropi, ali i da je daleko najzagađenija. Sama Termoelektrana Ugljevik zagađuje više nego sve termoelektrane u Njemačkoj! BBC je objavio da je, po kvalitetu zraka koji dišemo, BiH pretposljednja na svijetu, malo ispred Sjeverne Koreje. Kao direktna posljedica zagađenosti zraka, u našoj zemlji umru godišnje 3.684 osobe, a samo od ugljevičke termoelektrane – 1.215. Ta je termoelektrana, kažu izvještaji, jedinstven slučaj u Evropi, jer bi, po evropskim standardima, smjela emitovati oko 9 hiljada tona štetnih supstanci i prašine godišnje, a ona ih u zrak baci –ravno 127.524 tone. Prije nekoliko dana čuo sam podatak da se u bijeljinskoj bolnici svakoga dana registruju najmanje dva nova slučaja kancera, 75 mjesečno, više od 900 godišnje, i to u opštini sa nešto više od sto hiljada stanovnika, u plodnoj ravnici koja nema nikakvih većih industrijskih postrojenja. Sem ugljevičke termoelektrane, koja je blizu. Ali, nezamislivo je da građani naprave demonstracije zbog toga. Ili zbog opšteg ekonomskog, kulturnog i moralnog propadanja, zbog nezamislive bahatosti i nezajažljivosti političke kleptokratije. Opšta ravnodušnost pokriva sve izvještaje o bogaćenju političara, o njihovim nevjerovatnim privilegijama, o nepotizmu i korupciji ogromnih razmjera. “ Da li su etnonacionalističke vlasti učinile ljude tako rezigniranim i nemoćnim, ili su oni sami izabrali svoju sudbinu”, pita se Gojko Berić, jedan od rijetkih stamenih glasova naše savjesti. Ako domaći etno-nacionalistički lideri sve nas vode u propast, i to se vidi i iz vasione, zašto onda ljudi uporno ponovo glasaju za njih? “Pa, nadaju se da će ih oni zaposliti, da će im djeci pokloniti diplome, da ih neće kažnjavati zbog nedozvoljenog parkiranja ili vožnje kroz crveno svjetlo, ukratko – da će ih pustiti da rade šta hoće”, kaže Berić. Duboke etničke i religijske podjele, koje je betonirao Dejtonski mirovni sporazum, učinile su ljude pripadnicima odvojenih stada, ispraznile im glave i duše i okrenule ih kičerskim sadržajima estradne kulture, religijskim ritualima i nacionalističkim mitovima, oslobodivši ih bilo kakvih moralnih pravila. Još jedan detalj iz najnovijih istraživanja dopunjuje ovu sliku.
Naime, BiH je, po nivou obrazovanja svojih građana, ubjedljivo na posljednjem mjestu u Evropi. Poređenja radi : u Njemačkoj su na popisu 1932. godine izbrisali rubriku “ nepismen”, jer nepismenih već tada nije bilo, a u Bosni je, prema posljednjem popisu, bilo 2,8 posto potpuno nepismenog stanovništva. Treba li reći da se u normalnom svijetu danas pod nepismenošću podrazumijeva nepoznavanje kompjutera, a kod nas se radi o elementarnoj nepismenosti, tj. o onima koji ne znaju čitati i pisati. Uz to, mi imamo i najnižu stopu visokoobrazovanih ljudi, čak i sa našom nevjerovatnom praksom kupovanja diploma na raznim privatnim školama i fakultetima. Ta stopa je, kod mladih, u Evropi dostigla i 40 posto, dok je kod nas manja od 13 posto, u čemu oni s fakultetima čine samo 9,6 posto.
Da li je, onda, čudno, što nas naši etno-nacionalistički i vjerski lideri vodaju kao da smo slijepi kod očiju i nameću nam istine koje niko na svijetu ne vidi, samo mi. Dovoljan je primjer ratnih zločina i zločinaca. Svi mi znamo, manje ili više, šta se dogodilo i kako je to bilo, ko ne zna, može da provjeri, ali se držimo onoga što nam je usađeno u glavu, pa svako brani “svoje” zločince, “svoje” fašiste, “svoje” lopove”, “ svoje” lažove”, kao da mu od njih život zavisi. Oni koji pokušavaju da misle svojom glavom, ne misle joj dobro. Jer odmah budu svrstani u tabor neprijatelja, pa većina izbjegava reći javno svoje mišljenje o bilo čemu. Što da se bihuzuri? Mnogo je ljepše pratiti šta rade TV parovi i kojekakve zadruge, šta se dešava u novoj epizodi turske sapunice, kako pjevaju folk zvijezde i ko se od njih razvodi, a ko švalera, mnogo je zanimljivije pominjati familiju i našim i njihovim političarima, a na izborima ponovo glasati za “svoje”, kakvi su- da su, to je najsigurnije. Naš život je facebook, to globalno mahalsko sijelo, naš tor je pun blata, ali je naš, pakao – to su drugi. “ Žaliti takav narod i lamentirati nad njegovom zlom sudbinom, koju je sam izabrao, znači naprosto biti smiješan”, kaže Gojko Berić.
A Bosna se rastaje sama sa sobom, skoro da je sva van sebe, jer sve više mladih odlazi, sve više sposobnih, sve više onih kojima je dosadilo čekati da jednom bude bolje. Uskoro ćemo biti i najstarija zemlja u Evropi, kad svi ti mladi ljudi odu. Ostaće samo đuturumi i nepismeni, koji nikome ne trebaju, i bezglava, poslušna stranačka vojska koja pije krv državi, sve dok tu državu ne uništi. Dokle će sve to trajati, niko ne zna.
A kako god se pogleda, nije još sve tako crno kako nam se tek piše.