Piše: Saud Grabčanović

Biografija sultana Selima III

Sultan Selim III (osmanski turski: سليم ثالث Selīm-i sālis) rođen je 24. decembra 1761. Godine, a ubijen je 28. jula 1808. godine. On je bio sultan Osmanskog carstva od 1789. do 1807. godine. Selim III je postao osmanski sultan 7. aprila 1789. godine nakon smrti rođaka sultana Abdul Hamida I. Kao novi sultan on je pokazivao sklonosti za reforme kao i njegov prethodnik Abdul Hamid. Međutim, u provođenju reformi su ga  sprečavali ratovi koje je morao voditi, a posebno ratni sukobi sa ojačalom carevinom Rusijom. (“Selim III | Ottoman sultan”. Encyclopedia Britannica, str.705.) Tokom Selimove vladavine došlo je i do tzv. Prvog srpskog ustanka koji će biti ugušen tek od strane njegovih nasljednika. Sultan Selim III je u nekoliko godina svoje vlasti ipak uspio provesti dio svojih zamišljenih reformi i to su najvećim dijelom bile reforme vezane za osmansku vojsku. Ove reforme su teško pogađale privilegovanu kastu spahija, a posebno janjičare, jer su im ukidale dijelove njihovih privilegija. Zbog ovoga su Selimove reforme naišle na veliki otpor kod ovih moćnih struktura. Zato je skoro sve vrijeme Selimove vladavine bilo obilježeno velikim protivljenjem spahija i janjičara reformama, posebno u provincijama carstva. Takođe se u tom periodu odigralo i nekoliko pobuna janjičara  koje su bile neuspješne. Međutim, janjičari su se u međuvremnu povezali sa islamskim vjerskim establišmentom i dobili su podršku od strane najvećeg vjerskog autoriteta u Carstvu, od šejh-ul-islama koji je objavio fetvu protiv Selimovih reformi. (“Ottoman web site-Selim III „  www.osmanli700.gen.tr ) Objava ove fetve je bio poziv narodu da se podigne protiv nevjerničkog sultana i dala je alibi janjičarima da organizuju rušenje sultana. U narodu je inače već vladalo veliko nezadovoljsvom Selimovom vlašću. Za predviđene reforme sultanu su bila potrebna velika finansijska sredstva koje carska hazna nije mogla podmiriti, pa se  on zbog toga okrenuo punjenju svoje kase  novim porezima koji su najviše opteretili običan narod. Novi su porezi izazvali veliko nezadovoljstvo u narodu, pa je njegov rejting u očima običnih Turaka pao na niske grane. U fetvi je na kraju svih optužbi stajalo da Selim, prema islamskom zakonu, ne može više biti halifa. Ova je fetva bila upaljač koji je upalio veliku narodnu pobunu u Istanbulu protiv sultana. U toku ove pobune janjičari-jamaci su izveli dvorski puč i sultan  Selim III je 1807. godine  srušen. Na  njegovo mjesto pobunjenici su postavili njegovog nesposobnog rođaka Mustafu IV. Ostatak svog kratkog života Selim III je proveo u zatvoru gdje je nad njim izvršena smrtna presuda koju je naredio njegov nasljednik Mustafa IV. On je ovo pogubljenje naredio u strahu od moguće pobune Selimovih pristalica.

Neuspjele reforme sultana Selima III

Sultan Selim III je bio vladar Osmanskog Carstva od 1789. do 1807. godine. Kada je stupio na prijestolje novi sultan je zatekao Carstvo u veoma lošem stanju, praktično na izdisaju! Selim je smatrao da se  Osmansko carstvo našlo u tim problemima zato što tradicionalne državne ustanove nisu ispravno djelovale.Veliki je uticaj na njegovo mišljenje  imao tadašnji francuski kralj Luj XVI, koji je bio njegov uzor. Čim je stupio na prijesto Selim je stupio u kontakt sa Lujem XVI, ponudio mu pakt i od njega je tražio pomoć u obnovi i modernizaciji osmanske vojske. Porta se  takođe obraćala predstavnicima i drugih prijateljskih vlada u Evropi da je pomognu  savjetnicima u reformnom radu. Von Dic, pruski izaslanik kod Porte u Istanbulu, napisao je u prvoj godini vladavine sultana Selima o njemu i njegovom pokušaju reformi sljedeće:“ Struja prosvećenog apsolutizma, koja karakteriše vladavinu  mnogih kraljevina u Evropi u drugoj polovini 18. Vijeka,  našla je svog pristalicu u Selimu III, turskom  sultanu koji je stekao evropsko obrazovanje i koji je uspješno učio matematiku i fiziku i koji je htio da ličnim neumornim energičnim radom preko noći preobrazi Tursku. Ali, trebaće godina i godina da se dovede u red turska uprava, koja je propadala više od jednog vijeka“. Pruski poslanik fon Knobelsdorf  je 1802. godine savjetovao sultana Selima da je opasno posve rušiti stari poredak i praviti novi, jer to može izazvati pobunu. On mu je  predlagao postepene reforme u postojećem vojnom i finansijskom sistemu. Sultan je nakon vjećanja sa savjetnicima  odbacio njegove savjete, što se  kasnije pokazalo kao pogubno. Protureformne snage su nalazile oslonac čak i u carskoj Rusiji, koja se  ranije slično ponašala u Poljskoj.

Lukava ruska politika je pomagala sve sultanove neprijatelje, koji su bili za održavanje starog arhaičnog poretka Osmanskog carstva. Rusi su tako pripremali teren za konačan obračun sa Osmanlijama. Osmanska vojska je u vrijeme dolaska Selima III na vlast bila veoma loše organizirana i to na davno prevaziđenim vojnim zakonima iz prohujalih vremena i loše naoružana  starinskim naoružanjem, te je bila inferiorna u odnosu na moderne evropske armije, kao i na novu silu Rusiju. Carska Rusija je, zahvaljujući uspješnim reformama svoje vojske krajem 18.vijeka, postala regionalna vojna velesila koja više nije kao ranije gubila ratove sa Turcima, nego je sada redovito pobjeđivala osmansku vojsku. Rusija je u tim ratovima uspjela zaposjesti dijelove Osmanskog carstva. Prvi reformni projekat Selima III bio je upravljen na finansijsko ojačanje države i na reformu vojske. Od toga je on očekivao tursku pobjedu nad Rusijom u ratu kojeg je naslijedio.

                                                                                            (Nastaviće se)