Dok je Vukovar prolazio posljednjim krugom pakla, u Grudama je utemeljena takozvana Hrvatsku zajednica Herceg-Bosna.
Piše: Vesna Rajnović
Na dan sjećanja na vukovarsku tragediju, iz nekog se nedovoljno istraženog zakutka naše nutrine jave preživjeli ostaci tuge za koje smo vjerovali da su u ovih, skoro trideset godina već uspješno izblijedjeli. Godinama smo ih potiskivali u neku vrstu djelomično uspjelog pokušaja zaborava. Nije dostojanstveno priznati, ali ožive u sjećanju tek prigodno, a patnja, da bi bila uzvišena, treba prožeti cjelinu našeg postojanja, ne može se javiti tek tu i tamo, vezano za neki datum. Pa ipak, iako je to nedovoljno uzvišeno, možda čak i pomalo posramljujuće, tek nas je današnji datum, koji je od ove godine i službeno zaveden u evidenciju državnih praznika, podsjetio na patnju koja se, u vrijeme kad se događala, činila toliko snažnom da je izgledalo kako će zauvijek označiti naše živote čineći ih trajno nesretnima. Naša se posramljenost, međutim, ne iscrpljuje tek zaboravom već i prešućivanjem.
Stvarnost nam uvijek na neki čudan način pokaže kako nije opravdano pa zato niti pametno, graditi kult žrtve na patnji i stradanju vlastitog naroda jer nema naroda čija je povijest lišena krivnje. Tako je baš istog dana, u isto vrijeme dok je Vukovar prolazio posljednjim krugom pakla, doživljavajući tragediju vlastite izdaje i pada, hrvatski narod u Grudama utemeljio takozvanu “Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu”. Istog je dana, isti narod proživio i patnju pravednika i stavio na svoja leđa teško breme najmračnije “epizode” novije hrvatske povijesti. Točno 26 godina kasnije, u istom studenom mjesecu, Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu ovu će “epizodu” i ono što je iz nje poteklo, pravomoćnom presudom okarakterizirati udruženim zločinačkim pothvatom. I dok svi hrvatski mediji izvješćuju o koloni sjećanja koja i danas hoda Vukovarom pretvorenim u okamenjeni spomenik, o udruženom zločinačkom pothvatu već 29 godina u državnim medijima vlada zavjet šutnje – niti jedan jedini prilog, nijedna izgovorena riječ. Nije li dužnost medija nepristrano izvješćivati ili je to tek jedan od utopijskih mitova za naivne budale?
U hrvatskim školama učenici uče o Vukovaru. Na godišnjicu stradanja, gledaju i filmove o tom strašnom zločinu. U njima, doduše, nikad ne bude rečeno da su krivnju za pad Vukovara u velikoj mjeri snosile vladajuće institucije hrvatske države. Jedno od posljednjih javljanja ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića bila je javna optužba u kojoj je prozvao odgovorne – Sabor, Vladu i predsjednika optužujući ih da su prodali grad u političkoj trgovini i ostavili Vukovarce da izginu bez oružja kojim bi se mogli braniti, bez lijekova za stotine ranjenih i bez vojne pomoći koja bi im dala nadu za preživljavanjem. Ti isti saborski zastupnici ili njihovi legitimni nastavljači, i danas, 29 godina nakon pada Vukovara, još uvijek sjede udobno zavaljeni u svoje raskošne fotelje koje ih nisu žuljale ni tada kao što ih ne žuljaju niti danas. Živi su, dobro im je, spavaju noću, a danju drže demagoške, licemjerne kič-govore o moralnoj nepovredivosti domovinskog rata, o Vukovaru kao gradu heroju, spomeniku časnoj borbi, naričući nad žrtvama koje su poslali u smrt. “Osuđujem vas, gospodo sabornici”, govorio je Siniša Glavašević u studenom 1991., “za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena… Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada je Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike… i zato vas optužujem za izdaju… Optužujem vas, gospodo, za smrt Vukovara.”
Ti isti samoprozvani domoljubi i njihovi nastavljači nikad nisu odustali od ratnih igara komadanja i dijeljenja Bosne i Hercegovine. Politička im je trgovina draža od dosadnog mira pa opet traže salvete po kojima bi crtali karte starih ambicija. Govore o borbi za interese hrvatskog naroda, a nijedan neprijatelj tim interesima nije naštetio koliko oni, kojima je jedina dužnost trebala biti da brinu o njima.
To djeca u filmovima o Vukovaru ne vide. Ono što vide je strašna patnja dječjem umu neshvatljiva. Rekla mi je kći kako je, gledajući film, osjetila enormnu tugu i sućut, ali i osjećaj kojeg se posramila. Osjetila je, kaže, strašnu mržnju prema Srbima i poriv za osvetom. Je li to svrha ovih filmova? Izazivati sućut i homogenizirati naciju za nove ratove? O zločinima koje su u Bosni i Hercegovini počinili pripadnici hrvatskog naroda u hrvatskim školama učenici ništa ne uče. Ta “kultura” parcijalnog sjećanja višestruko je opasnija od zaborava. Otkud nam pravo plakati nad stravičnim prizorima srušenog Vukovara dogod ne plačemo i nad jednako razorenim Mostarom? Slike ovih gradova iz perioda rata, izgledaju toliko slično da ni najvještiji promatrač ne bi bio u stanju prepoznati o kojem se gradu radi. Naša je povijesna dužnost javno izgovoriti ono što je skriveno jer sramota neće nestati ukoliko se pravimo da za nju ne znamo. Ili hoće?
Nismo sigurni da djecu uopće treba opterećivati osjećajem krivnje za nešto u čemu sami nisu imali nikakvog udjela, međutim, ako smo odlučili o tome govoriti, onda im, radi istine i poštenja, moramo reći da su, u isto vrijeme dok su JNA i vojnici srpskih paravojnih postrojbi, snivajući Veliku Srbiju, odvodili hrvatske žrtve na Ovčaru, hrvatski vojnici snivali Banovinu Hrvatsku u granicama iz 1939. odvodeći bošnjačke civile u logor Heliodrom južno od Mostara. Znaju li, ne samo djeca već hrvatski građani općenito, da su tamo pripadnici HVO-a na najokrutniji način mučili civile, u jednom periodu (između srpnja i prosinca 1993.) čak šest tisuća ljudi, s ciljem stvaranje etnički čistog teritorija? Kad je Žalbeno vijeće Međunarodnog suda za ratne zločine u studenom 2017. potvrdilo prvostupanjske presude šestorici osuđenika za ratne zločine kao i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata, naši su mediji o tome izvještavali kao o nepravdi i pogrešnoj procijeni suda, a činu samoubojstva generala Praljka iskazivali divljenje, poštovanje i pobožnu odanost nazivajući ga herojskim i uspoređujući sa Sokratovom tragičnom smrću.
Dok gledamo najtužniji prizor ratnog stradanja Vukovaraca, kolonu smrti bespomoćnih ljudi, uglavnom staraca, žena i djece lišenih svega osim ljudskosti, kako bez snage za životnu borbu, nijemi, pognutih glava da ne vide grad i život s kojim se zauvijek rastaju, hodaju u nepoznato, prema njima imamo dug. Da bi njihovo stradanje moglo ostati čisto i neokaljano sramotom, ne smijemo negirati zločine koje su počinili naši vojnici, vojni zapovjednici i političari koji su bili u poziciji donošenja odluka. Umjesto da djecu natapamo osjećajima i prizorima s kojima se često nisu u stanju nositi i time nepotrebno opterećujemo njihovo djetinjstvo, radije ih učimo da prepoznaju svoje pogreške, priznaju ih i nastoje ne ponavljati. Sve ostalo je uvod u novi rat.
(analiziraj.ba)