Piše: Faruk Šehić
Stoka se napasa na mjestima koja bi, jednom, trebala biti memorijalna mjesta sjećanja. Što smo dalje od mogućnosti da se mjesta stradanja obilježe za buduće generacije to smo bliži akumulaciji željâ za osvetom, kolektivnoj frustraciji koja može dovesti do novog rata.
Na teletekstu vidio vijest Dan sjećanja na žrtve saobraćajnih nesreća. Bio je valjda taj dan pa je to postavljeno na teletekst. Ništa ne bi bilo neobično da to nisam vidio na teletekstu Radio-Televizije Republike Srpske. Opet možda bi neko pomislio kako ni tu nema ništa neobično.
I zaista nema tu ništa neobično osim što hronično nedostaje vijest da se baš tu, u toj Republici Srpskoj, u mjestu Tomašica, upravo otkopava najveća masovna grobnica u BiH. Da se svakodnevno izvlače iz ćutljive zemlje posmrtni ostaci oko 1000 stanovnika Prijedora i okolnih mjesta ubijenih u ljeto 1992.
Budući da su tijela brzo i duboko zakopana nije došlo do dodira se zrakom, pa su tijela pod zemljom skoro mumificirana. Radi se o nesrbima, Bošnjacima i Hrvatima koji su u tom gradu stradali na monstruozniji način nego što se to desilo za nekoliko julskih dana nakon pada zaštićene zone Srebrenice.
Prije nego su ubijeni bili su dužni nositi bijele trake, razlika je u boji, princip je isti kao i tokom holokausta u nacističkoj Njemačkoj. Sumnjam da na teletekstu ove televizije ikada bude vijest o Danu bijelih traka kojima se obilježava ova užasavajuća nacionalna, religijska, i opšteljudska segregacija, kakvu Evropa ne pamti od kraja Drugog svjetskog rata. Bijele trake, konclogori i na kraju egzekucija. Kako je neko cinično primijetio na jednoj društvenoj mreži stavljajući komentar ispod fotografije iskopavanja posmrtnih ostataka u Tomašici: “Otkopavaju temelje Republike Srpske.”
Naravno, okolni mještani su mirno živjeli svjesni činjenice koju nisu mogli zaboraviti, činjenice da su čuli kamione koji dovoze ljude, i da su čuli pucnjeve, i da su vidjeli prazne kamione u povratku s mjesta zločina. Na mjestu zločina je narasla trava i mještani su mogli napasati svoju stoku po brežuljcima koji su krili leševe njihovih nekadašnjih komšija.
Čudesan je taj zavjet šutnje. Samo se, na sreću, uvijek desi da neko progovori. I vijest kaže da je jedan od dvojice informanata (bivših pripadnika VRS-a) za informaciju o mjestu masovne grobnice tražio samo običnu kabanicu. Što demantira one koji smatraju da je tom čovjeku isplaćena suma od 25.000 KM. Pa i da jeste, masovna grobnica je pronađena, posmrtni ostaci će biti sahranjeni kako to dolikuje ljudskim bićima. Mislim da je to ipak bitnije od priče da li je neko prodao informaciju ili je to rekao da olakša vlastitu savjest. Ionako nisam baš veliki optimista glede takvog olakšavanja savjesti, pogotovo u manjem i “prestižnijem” bh. entitetu. Preživjele žrtve će moći ukopati svoje bližnje, i sve će manje-više ostati isto. Planska i sistematska politika poricanja genocida će se nastaviti, jer je nju najlakše i izvoditi na terenu, daleko od očiju medija. Kao što je naprimjer želja opštinskih organa Višegrada da izvše eksproprijaciju kuće u kojoj je zapaljeno sedamdesetak živih ljudi, jer kroz kuću, navodno, treba da ide novi put.
Administracija je put do sreće, da parafraziram voditelja Muzičkog tobogana, samo što je ovdje to dobro utaban put ka uklanjanju bilo kakvih materijalnih znakova koji bi, jednom, mogli postati memorijalna mjesta sjećanja. Zato je potrebno fizički uništiti kuću Sumbule Zebe u kojoj se desio neshvatljiv zločin nad Bošnjacima Višegrada, jer ništa se kao nije ni desilo. “Desio se, eto tamo, neki rat. Puca se pa se mora i poginuti. Ali nemojmo o tome, zar ne trebamo ići u svijetlu budućnost.” Ovako nekako zvuče fraze o tzv. pomirenju kako ga vide u manjem bh. entitetu. Ispada da je rat bio vremenska nepogoda. Ima žrtava, ali niko nije kriv. Kriv je vjetar, kiša, snijeg, atmosferski pritisak, kriva je Drina i krivo je more.
Administracija je najmoćnije oružje u konačnoj fazi genocida: u poricanju. Kafkijanska mreža opštinskih i mjesnih činovnika će biti posljednji bastion junačke odbrane Republike Srpske. Zato nema vijesti o Tomašici u medijima RS-a, osim Buke i još pokojeg portala. Treba produkovati novu stvarnost lišenu neugodnih mumificiranih kostura iz svog dvorišta. Zato se obilježava Dan sjećanja na žrtve saobraćajnih nesreća. Jer sve je u redu, ništa se zlokobno nije desilo. Trava i dalje raste po masovnim grobnicama. Stoka se napasa na mjestima koja bi, jednom, trebala biti memorijalna mjesta sjećanja. Što smo dalje od mogućnosti da se mjesta stradanja obilježe za buduće generacije to smo bliži akumulaciji željâ za osvetom, kolektivnoj frustraciji koja može dovesti do novog rata.
Za to vrijeme će se u RS-u nastaviti idilično živjeti. Nova stvarnost cvjeta kao nikad do sada. Sutra će biti obilježen Dan vrtnih patuljaka, u vrtovima ispod kojih se nalaze leševi prvih komšija drugog imena i prezimena. Vrijeme ne liječi rane kao u latinskoj izreci. Vrijeme je na strani onih koji znaju šta rade, na strani onih koji poriču genocid.
(Bportal.ba)