Piše: Jusuf Trbić
Vrijeme teče, sve se mijenja, samo oni ostaju isti. Promijenili su garderobu i rječnik, ali su, zapravo, ostali isti. Govorim o političkoj eliti koja danas vlada Srbijom. Nekad je, kako se govorilo, vladala “crveno-crna koalicija, to jest na vlasti su bili socijalisti i četnici, a sad je obrnuto. Zato nije ni čudno što brane četnike iz Drugog svjetskog rata, jer to je njihova ideologija, i što veličaju zločine iz devedesetih, jer time brane sebe. Odbijajući da priznaju genocid u Srebrenici, utvrđen pravosnažnim presudama dva najveća svjetska suda, Srbija i njena produžena ruka s druge strane Drine uporno guraju prst u oko pravu, pravdi i istini i odbijaju da suoče svoj narod s onim što se događalo u nedavnoj prošlosti, održavajući time svoju vlast.
Prvi čovjek Srbije Aleksadar Vučić je bio ministar u Miloševićevoj vladi i pripadnik četničke jedinice vojvode Slavka Aleksića, koja je djelovala u okolini Sarajeva, Ivica Dačić je bio važan funkcikoner Miloševićeve partije, Aleksandar Vulin, član rukovodstva partije Mire Marković…Njihova puna podrška Miloradu Dodiku i glorifikacija Republike Srpske, jedinog srbijanskog ratnog plijena iz skorašnjih ratova, i nije iznenađenje. Više od toga iritira bahatost s kojom se to radi. Sjećamo se brojnih izjava o tome da Srbi ne mogu biti manjina nigdje na prostoru bivše Jugoslavije, da oni imaju pravo na samoopredjeljenje, koje niko drugi nema, uključujući i pravo da za sebe uzmu sve teritorije koje žele, bez obzira na to jesu li tamo manjina ili većina, da imaju pravo da se svete Turcima ubijajući Bošnjake (Za jednog ubijenog Srbina, govorio je Vučić, ubićemo stotinu muslimana, naravno civila), da su oni jedini vlasnici istine o ratovima u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, i da Srbija, kod tolikih živih svjedoka, eto, nije učestvovala u ratu. Ali ima pravo da, prema sopstvenom zakonu, sudi za sve zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije.
Sjećam se kolika se halabuka digla svojevremeno, kad je najavljeno da će Kosovo postati član UNESCO-a. Obrazlažući zašto se Srbija tako žestoko protivi prijemu Kosova u tu organizaciju, Vučić je kao razlog naveo namjerno, sistematsko, vandalsko uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika svojih sugrađana”: “Od završetka sukoba 1999. i raspoređivanja međunarodnih snaga, u miru, ukupno 141 srpski pravoslavni hrišćanski objekat potpuno je uništen ili značajno oštećen… Iz Prištine se ni danas ne mogu čuti riječi osude ovakvih zločina nedostojnih 21. vijeka, niti ima spremnosti da se njihovi počinioci pronađu i kazne” rekao je on. To što su radili Albanci na Kosovu Vučić je uporedio s onim što rade pripadnici Islamske države, čiji su “metodi rušenja kulturnih i vjerskih objekata, na žalost, odavno na djelu na prostoru Kosova i Metohije.”
Nevjerovatno je da se Vučić ni u toj situaciji nije sjetio onoga što su radile srpske snage na Kosovu. Prema međunarodnim izvještajima, nakon svega što su učinili do 1999. godine, nakon neviđenog terora, ubijanja, progona i rušenja, što je bio razlog bombardovanja, Srbi su, s početkom bombardovanja na Kosovu, pojačali teror nad Albancima, do razmjera koji su zaprepastili svijet. Ogromna državna mašinerija krenula je u realizaciju plana “Operacija potkovica”, čiji je cilj bio konačno rješenje albanskog pitanja (po uzoru na “konačno rješenje jevrejskog pitanja u Drugom svjetskom ratu). Samo tri sedmice nakon početka bombardovanja NATO-a UNHCR je registrovao pola miliona protjeranih, a do kraja bombardovanja srpske snage su protjerale 862.979 kosovskih Albanaca prema Albaniji, dok su hiljade njih interno raseljene. Do juna mjeseca protjerano je 90 posto albanskog stanovništva, a za samo tri mjeseca ubijeno je preko 10.000. Počinjeni su stravični masovni zločini, uz brutalnost koja nadilazi sve do danas viđeno, spaljena su čitava sela, srušeno je hiljade kuća, uništeno sve što se može uništiti, uključujući i više od 150 džamija, koje su sravnjene sa zemljom, čemu bi se i ISIL-ovci mogli diviti. Ako Vučić to ne zna, mogao je lako da sazna.
A još lakše je mogao da sazna šta su srpske snage radile u Bosni. Uz etničko čišćenje i genocid, uz masovne zločine i progone, uz koncentracione logore, koji su činili jednu cjelinu s istim takvim logorima u Srbiji, srušili su do temelja sve (doslovno sve) vjerske objekte i spomenike Bošnjaka na teritoriji koju su Karadžićevi Srbi okupirali, tako da nije ostao ni kamen na kamenu. Slovom i brojem: 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih vakufskih objekata. Bilo je to “namjerno, sistematsko, vandalsko uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika svojih sugrađana”, što bi rekao Vučić. A ni do danas se “ne mogu čuti riječi osude ovakvih zločina nedostojnih 21. vijeka, niti ima spremnosti da se njihovi počinioci pronađu i kazne”. Vučić bi se mogao raspitati, pa saznati da Bošnjaci nisu rušili pravoslavne vjerske objekte, pogotovo ne planski sistematski, pa su ostale čitave srpske crkve u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, pa čak i u Srebrenici. Niko se ni kamenom nije bacio na te spomenike “svojih komšija.” Kad je beogradska televizija ušla s Mladićevim trupama u “oslobođenu” Srebrenicu, kamera je snimila i srpsku crkvu, nedirnutu. Tom prilikom je Ratko Mladić izjavio: “Ovaj grad poklanjamo srpskom narodu”. Ni srpski narod ni njegov novi vožd tog se poklona do današnjeg dana nisu odrekli. A Vučić bi morao znati da suočavanje s istinom može samo pomoći njegovom narodu i državi, pa da umjesto negiranja genocida prihvati istorijsku odgovornost za taj strašni zločin i uvede Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, kao i sav civilizovani svijet..
To bi bilo najmanje što Srbija i njeni lideri mogu učiniti da bi bili dostojni 21. vijeka. Ali, ni u Bosni ne nedostaje materijala za teatar apsurda.
Nedavno je Islamska zajednica BiH, na opšte iznenađenje, na otvaranje obnovljene Arnaudija džamije u Banjoj Luci pozvala srpske lidere iz entiteta RS i dala im priliku da još jednom izvrću istinu i prodaju maglu, i to nakon što smo od tih istih čuli kako ne žele ni vazduh da dijele s muslimanima. Dodik je tada rekao kako je rušenje Arnaudije bilo greška, Stevandić je naglasio kako se, dok u Evropi spaljuju Kuran, u RS-u, eto, obnavljaju džamije, a Stanivuković pobjedonosno izjavio kako je Banja Luika obnovila sve porušene vjerske objekte. Nikom od njih nije palo na pamet da kaže ko je porušio sve te džamije i zašto, ni ko ih je zaista obnovio. Niti je na sve to reagovao reis ili neko od čelnika Islamske zajednice. Tako su se na istom poslu našli i oni koji su rušili džamije ili podržavali njihovo rušenje, i oni koji su džamije obnavljali.
Eto još jednog razloga da se svi zajedno još jednom zastidimo. Po ko zna koji put.