Obračune u državnom vrhu birači doživljavaju kao svoje i tako postaju njihovi saučesnici. Pitanje je, međutim, kakvom raspletu sve ovo vodi? Ako nemate pametnijeg odgovora, potražite ga pred kapijama stranih ambasada.

Piše: Gojko Berić

U romanu “Vražji nakot” (University press, Sarajevo, 2017), inspirisanom književno-filosofskim djelom Radomira Konstantinovića, Bora Ćosić tematizira sudbinu cijelog jednog naraštaja jugoslovenskih intelektualaca koji su se formirali kao svojevrsna unutarnja opozicija u razdoblju socijalizma, ali nisu pristali na zov nacionalističkih ideologija nastalih na zgarištu komunizma. Međutim, za temu ove kolumne najzanimljivija ličnost nije niko od niza takvih disidenata, nego čovjek po imenu dr. Mihailo Konstantinović (1897-1982), otac pisca kultne knjige “Filosofija palanke”.

Vrijedi prepričati ovu epizodu iz “Vražjeg nakota”, jer su neke asocijacije na trenutnu situaciju u BiH evidentne. A mogle bi biti i poučne, ako za to već nije kasno, imajući u vidu mentalni sklop naših političkih elita, kao i činjenicu da su stvari u ovoj zemlji otišle predaleko u lošem pravcu, slično onima koje su podrivale Jugoslaviju neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata.

Istaknuti pravnik, Mihailo Konstantinović je u to vrijeme, sa tek navršenih četrdesetak godina života, bio ministar bez portfelja u jugoslovenskoj vladi. Disparatne nacionalne ambicije, prvenstveno srpske i hrvatske, proključale su. Konstantinović je nudio rješenje zasnovano na pravu. “Bio je”, piše Ćosić, “srce i duša komplikovanog sporazuma Cvetković – Maček iz godine 1939. Kada je sve već bilo pri pucanju i raspadu, kako se to dogodilo i u ratu protiv okupatora, nanovo beše skupljeno Titovom rukom, pa kada ove ruke više nije bilo, konačno se odigrao nedavni krvavi rasplet.”

Nakon potpisivanja pomenutog sporazuma, profesor Konstantinović je bio izložen žestokim kritikama velikosrpskih nacionalista, jer su Hrvati dobili svoju banovinu, praktično državu u državi. Srpski nacionalistički lobi optužio je Konstantinovića da je antisrbin, da je Cincarin, komunista i mason i da je Hrvatima ustupio Dubrovnik!? Hrvatski Dubrovnik, nego čiji! Slovenački ministar za Sloveniju takođe zahtijeva nešto slično banovini.

U “visokoj vrućici”, kako Ćosić opisuje atmosferu nastalu po objavljivanju sporazuma, profesorov “grijeh” postaje neoprostiv, pa su bila najmljena dva oficira da ubiju pravnika Konstantinovića, jednog od najumnijih Srba svog vremena. A što se ovo nije desilo, veli Ćosić, “takođe ulazi u iracionalne poteze povesti”. Ono što se u toj zajednici nije moglo, a to je da se i na našem balkanskom tlu “među ljude, robusne, hrabre, a još uvek prilično primitivne, unese duh zakona, onaj iz vremena enciklopedista, govori o tome u kakvoj je sredini živeo Konstantinović”.

Zanimljivo je pritom da on nikada nije bio član nijedne političke partije. Nakon što je u znak protesta izašao iz vlade koja je pristupila Trojnom paktu sa Njemačkom, marta 1941, Konstantinović odlazi u imigraciju u London. Na poziv komunističkih vlasti, odmah po završetku rata vraća se u Beograd i stavlja na raspolaganje novom režimu. Dopisniku američkih listova je izjavio kako ga jedino interesuje odnos sile i prava. U Beogradu je ostvario zavidnu pravničku karijeru, bio je u tri navrata dekan Pravnog fakulteta i sve do kraja života donosio zakone koji se prvenstveno tiču pojedinca. Umro je osam godina prije nego što će različite nacionalne nakane, ovog puta manifestovane kao nacionalističko ludilo, zauvijek pokopati zajedničku južnoslovensku državu.

Ćosić, nimalo slučajno, navodi sljedeću rečenicu iz Konstantinovićevih dnevničkih zapisa: “A najpre ne znam da li ću ikada stići da se setim svih gluposti izraženih preda mnom”. Autor “Vražjeg nakota” tome dodaje svoj komentar: “Jer ljudi od pameti osuđeni su da žive među mnogima koji bez te pameti jesu, i tu nema nikakve popravke”.

Kao što vidimo, previše je ovdje toga što asocira na naše aktuelne balkanske i postdejtonske prilike, bolje reći neprilike. U taj kontekst spada i jedan razgovor vodećeg hrvatskog političara Vladka Mačeka i ministra Konstantinovića, vođen neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, kad Maček kaže: “Mi smo u najboljoj situaciji: diktatura je prestala, a demokratija nije došla”.

Parafrazirajući ovu Mačekovu misao o “najboljoj situaciji” za Hrvate, moglo bi se reći: Rat u BiH je prestao, a demokratija nije došla! Tako je stvoren brisani prostor, onaj Mačekov iz jugoslovenskih godina i ovaj današnji, bosanskohercegovački, “gdje je sve dozvoljeno, gdje su važeće sve smicalice i sva sila taktiziranja, ispunjena varkama i maskiranjem”. Kad Dodik ponosno kaže: “Kakva demokratija, nema ovdje demokratije”, on zna da to govori sa pozicije člana državnog vrha i da to zvuči kao sarkazam. Ali Dodik govori istinu.

Kako za njega, tako i za Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića taj brisani prostor je idealan za razmjenu retoričke pucnjave, za spletke, nebuloze, varke i maskirne vježbe. U takvoj politici nema mjesta za ljude koji tome nisu makijavelistički vični i koji politiku shvataju kao častan posao u kojem je javni moral samorazumljiv.

Višemjesečna postizborna kriza, u kojoj trenutno dogorijevaju dva zapaljena fitilja, jedan koji vodi ka instituciji zvanoj Vijeće ministara, a drugi ka famoznom Godišnjem nacionalnom programu (GNP), kojim se trasira put ka članstvu u NATO-u, nije ništa drugo do nastavak rata političkim sredstvima. Vođeni etničkim emocijama, ovu tuču u balkanskoj krčmi birači prihvataju kao svoju i tako postaju saučesnici u razvaljivanju države. Ako je situacija postala nešto dramatičnija nego inače, znak je da nacionalisti učvršćuju svoju vlast. A to, kao što znamo, nema nikakve veze sa gomilom teških problema pod kojom država stenje poput pretovarenog kljuseta. Sve u svemu, vražji nakot je jedna od najboljih metafora za armiju balkanskih kriminalaca, ubica, hulja i korumpiranih političara koje su regrutovale i proizvele nacionalističke ideologije.

Što se BiH tiče, ona i ovako rovita, sa nacionalističkim strukturama na vlasti, koje su ugradile “osigurače” u sistem svoje nesmjenjivosti, može trajati dugo. Pitanje je, međutim, kuda sve ovo u krajnjem ishodu vodi i kako to preživjeti? Ako nemate pametnijeg odgovora, potražite ga pred kapijama stranih ambasada.

 

(oslobodjenje.ba)