Piše: Jusuf Trbić
Kuha se, kuha u vrelom bosanskom loncu, bijeda nam više ne kuca na vrata, ušla je odavno u naše kuće i naše živote, grmi na sve strane, ponovo se priča o ratu, a svi koji mogu bježe iz zemlje. Za to vrijeme vlasnici naših združenih etničkih grupa, koje zovemo narodima, rade ono što najbolje znaju: prevode nas žedne preko vode. Politički cirkus izvodi predstavu bez kraja i konca. Verbalne dimne bombe zaklanjaju nam vidik, pa ne vidimo ni siromaštvo, ni korupciju, ni obespravljenost, ni nemoral, sve oči su uprte u njih: Bože, šta li će sad reći?
U Skupštini u Banjoj Luci vrcaju varnice, jer izbori se približavaju, slijedi borba do posljednje kapi naše krvi, u Sarajevu se nastavljaju bespotrebni i prazni razgovori o izmjenama Izbornog zakona. O čemu li pregovaraju, šta nam to spremaju, hoće li se konačno složiti o bilo čemu? Jedinstven je to slučaj u svijetu, da se prvo mijenja zakon, a onda se Ustav kroji po tom izmijenjenom zakonu. I ko o tome pregovara? Nema političara iz RS-a, njih taj državni zakon ne zanima, sjede Bakir i Čović s pridruženim pomoćnim osobljem i kontaju kako na Federaciju BiH primijeniti Mostarski sporazum, kojim je u ovom gradu betonirana etnička podjela. Čović uporno traži način da se njemu lično obezbijedi doživotno mjesto u Predsjedništvu, kao predstavniku jedne etničke skupine. Problem je što nigdje u civilizovanom svijetu nema političkog predstavljanja etničkih grupa, niti ima konstitutivnih naroda i njihovih “legitimnih” predstavnika. Nigdje, pa ni u Dejtonskom sporazumu. Kao što već i ptice na granama pričaju, u tom sporazumu nema konstitutivnih, već su to konstituentni narodi, što su dva sasvim različita pojma, a ti konstitutivni su, voljom vlasnika naša tri naroda i uz pomoć takozvane međunarodne zajednice, “ubačeni” tako što je svako za sebe, pogrešno, a na isti način, tu riječ unio u sopstveni prevod. Zapanjujuća je činjenica da do danas nema zvaničnog prevoda Dejtonskog sporazuma koji uređuje našu državu i naše živote, a da na sva upozorenja o pogrešnim prevodima, čak i na stranici Ustavnog suda, niko ne reaguje već godinama. Evropski sud za ljudska prava je u presudi “Zornić” naredio da se ta kvalifikacija briše, jer ne odgovara ovom vremenu, ali oni ni mukajet. Što je razumljivo, jer dok je tih njihovih “naroda”, to jeste plemena, oni mogu vladati kako im je volja. Isto tako, termin “legitimni predstavnici naroda” ne postoji ni u Dejtonskom sporazumu, niti u bilo kojem drugom zakonskom aktu. Niti igdje u svijetu. Šta bi, uopšte, bio taj, da prostite, legitimni? U normalnom svijetu je legitimni predstavnik svaki kandidat na izborima koji je izabran glasovima građana na nekoj teritoriji, bez obzira na etnički identitet njega i onih koji su ga birali. Mladi Adis Ahmetović je na posljednjim izborima u Njemačkoj izabran za poslanika u Bundestagu. Samim tim on je legitiman, i to niko normalan ne dovodi u pitanje. A kod nas je legitiman onaj za koga naše poglavice kažu da je legitiman, ne može niko drugi, kakav god da je.
Kad je na osnivačkom kongresu SDA prije vise od tri decenije Alija Izetbegović zatražio da “narode” (kojih nije bilo u Ustavu RBiH) predstavljaju “istinski predstavnici naroda”, bilo je jasno na šta misli: to su članovi “naše” stranke i sljedbenici “naše” politike, ostali mogu biti sve Ajnštajn do Ajnštajna, ne vrijedi im. Sad to zastupaju Dragan Čović i HDZ, bez obzira na cijenu koju, u najvećoj mjeri, plaćaju Hrvati u BiH, isti oni na koje se Čović poziva. Zbog takve politike u entitetu RS njih skoro da i nema više, Prema popisu stanovništva iz 1991. godine na području koje se danas označava kao entitet RS u Bosni i Hercegovini živjelo je 144.129 (9,2 %) Hrvata.
Prema popisu stanovništva iz 2013. godine u ovom dijelu Bosne i Hercegovine živi 29.645 (2,4 %) Hrvata”. Postavlja se pitanje: koga danas predstavljaju Čović i HDZ? Prema službenim podacima, od svih mjesta s hrvatskom većinom ili značajnim brojem Hrvata (takvih mjesta je 35), samo u Ravnom je HDZ dobio preko 50 posto glasova (50,6). Ostala mjesta: Orašje 28,6 posto, Neum 28, Stolac 36,7, Čapljina 32, Ljubuški 39,3, Široki brijeg 43,4, Grude 41,9, Posušje 33,8, Tomislavgrad 26,3, Livno 15,2, Prozor 16 posto itd. Od ukupno 482.859 hrvatskih glasača (po posljednjem popisu) za HDZ je glasalo 113.838. Kako je to onda HDZ zastupnik svih Hrvata, kad ti Hrvati za njih nisu glasali? Rejting SDA i Bakira Izetbegovića je još manji, kad se uzme biračko tijelo koje čine Bošnjaci. U čije ime, onda, njih dvojica pregovaraju i ko im je dao to pravo? Dakako, priča o političkom predstavljanju etničkih skupina deplasirana je, sama po sebi, jer izabrani kandidati mogu predstavljati samo građane koji su ih birali i partije kojima pripadaju, a za članove Predsjedništva BiH Ustav decidno kaže da predstavljaju sve građane. “Potpuna demokracija se ostvaruje samo onda kada svi građani jedne zemlje biraju svoga šefa države, u ovom slučaju Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što znači da bi cijela Bosna i Hercegovina trebala biti jedna izborna jedinica za izbor jednog ili više članova državnog predsjedništva”, kaže Slaven Kovačević. Dakle, biraju svi građani, a izabrani članovi Predsjedništva ne mogu biti iz iste etničke skupine. “Niti temeljna demokracija može biti ostvarena kroz nejednaku vrijednost glasa, niti demokracija može uopće funkcionirati kroz političke identitete etničkih zajednica”, dodaje Kovačević.
BiH mora biti poput svih ostalih evropskih država: građanska i sekularna. Pisali smo više puta na ovom mjestu o zabludama i pogrešnim predstavama koje etno-nacionalisti šire kad je u pitanju građansko društvo. Oni tvrde kako cijeli svijet može imati taj građanski sistem, mogu i Srbija i Hrvatska, i RS i dijelovi BiH pod upravom HDZ-a, samo ne mogu Bošnjaci, i kako se ne može istovremeno biti i Srbin ili Hrvat, i građanin. Džaba im je navoditi primjere iz cijelog svijeta, u kojem svako može biti šta god hoće po etničkom porijeklu, a da istovremeno bude i građanin Njemačke, Francuske, Amerike… Da li Bošnjak, Srbin ili Hrvat, kad se odsele u neku drugu državu i dobiju njeno državljanstvo, prestaju biti to što jesu, i da li ih iko tjera da se odreknu svog porijekla i identiteta? Dr. Aleksandar Knežević piše u Oslobođenju o tome šta je nedavno gledao na TV: “ Neki čovjek objašnjava da je na popisu stanovništva 1991. godine bilo 95% Bošnjaka, Hrvata i Srba. Građana samo nekoliko procenata. To znači, kaže on, ne možemo imati građanski ustav. Voditelj nije užasnut ovom izjavom, ne prekida govornika. Građanska država ne znači da se 95% građana ne smije izjasniti kao bosanski Bošnjaci, bosanski Hrvati i bosanski Srbi…Građanski ustav znači da građanin slobodno bira svoj identitet…”
Uporno insistiranje na etničkoj podjeli, na političkim pravima etno-konfesionalnih zajednica i njihovih legitimnih predstavnika dobro je samo za one koji misle da su vlasnici naroda, kao primitivnih, homogenih plemena ispalih iz svakog voza istorije. Tvrdeći da rade u ime svog plemena, oni nastavljaju unedogled ovu našu agoniju, ovu noćnu moru kojoj se ne vidi kraj. A taj kraj će doći tek onda kad većina nas shvati da ne treba čekati nikakvu pomoć od drugih i da se sami moramo izboriti za svoj život i svoju slobodu. Nema nam druge.