Piše: Saud Grabčanović
O stvarnom i izvornom učenju Bosanske crkve ostalo je jako malo pisanih dokumenata i svjedočanstava iz kojih bi se to moglo tačno analizirati . Njihove crkvene knjige i tekstovi su uništavani i spaljivani u stalnim progonima pripadnika te crkve, u nizu krstaških ratova koji su na poziv pape vodile okolne zemlje protiv bosanskih «krstjana».U neprekidnim krstaškim ratovima to učenje je zatirano ognjem i mačem, sa neviđenim represalijama : masovnim ubistvima, spaljivanjem na lomačama živih ljudi, žena i djece, paljevinama kuća i naseljenih mjesta,otimanjem imovine od «heretika» itd.. Bogumilsko se učenje na katoličkom zapadu, kao i na pravoslavnom istoku, smatralo najvećom jeresi koju treba uništiti svim sredstvima, a pripadnike te vjere istrijebiti. Takođe su ovo učenje proganjali i bosanski kraljevi i plemstvo koje je napustilo bogumilsku vjeru i prihvatilo katoličanstvo. To je bilo karakteristično za nekoliko posljednjih bosanskih kraljeva. Posebno surove progone bogumila izvršio je, po nalogu pape, poslednji bosanski kralj Stjepan Tomašević-Kotromanić, koji je i sam ranije bio bogumil. S obzirom na to da je najveći dio stanovništva tadašnjeg kraljevstva Bosne ispovijedao ovu vjeru, ti su progoni izazvali unutrašnje slabljenje ionako oslabljene države i potpomogli su njenom konačnom slomu i padu pod Turke. Bogumilske vjere i Crkve bosanske nestaloje u prvim vijekovima poslije turskog osvajanja Bosne. Većina bogumila je odmah prihvatila islam, po mom mišljenju, iz dva osnovna razloga: prvi je što se učenje Crkve bosanske u velikoj mjeri poklapalo sa učenjem islama, a drugi je razlog taj što su time postajali građani prvog reda u Osmanskom carstvu i imali su, na osnovu toga, privilegije i mogli su učestvovati u vlasti i napredovati u karijeri. Jedan manji dio bogumila prešao je na katoličanstvo i pravoslavlje. Zna se da je Crkva bosanska imala svoje posebno Jevanđelje, pisano na bosanskom jeziku, i da nije priznavala Stari zavjet. Na žalost, ta knjiga nije sačuvana, nestala je sa Crkvom bosanskom. Od pisanih dokumenata (teoloških knjiga) koji svjedoče o tome kakva je to bila vjera i koji su bili njezini principi i učenje, ostali su samo tek zapisi koje su napravili progonitelji tog učenja- papska Inkvizicija. Koliko se možemo pouzdati u potpunu tačnost zapisa – veliko je pitanje.
Katolička crkva u progonu svojih neistomišljenika i otpadnika –heretika nije birala sredstva, a o njima je obično širila monstruozne laži, da bi ih što više ocrnila i omrzla tadašnjem običnom čovjeku. Cilj je bio udaljiti ljude od tih, za Vatikan pogubnih i opasnih učenja, koja su mogla ugroziti jedinstvo katoličke crkve, kao i autoritet pape i crkvenog klera . Da bi se što više dodvorio papi Piju II Stjepan Tomašević je odlučio da uhapsi i u Rim papi pošalje tri istaknuta pripadnika Bosanske crkve. To se dogodilo 1461.godine, tek dvije godine prije nego što će njegovo kraljevstvo nestati sa lica zemlje. Lakovjerni bosanski kralj Stjepan je živio u iluzijama da će svojom zabranom Crkve bosanske i progonom heretika dobiti naklonost pape i da će ga on spasiti od Turaka. Te 1461.godine dovedena su u okovima u Rim pred papskog inkvizitora tri bosanska velikaša označena kao tri prvaka bogumilske jeresi, tri heretika, patarena, babuna, manihejca, kako su ih tada nazivali. Ta tri čovjeka u lancima su bili: Đuro Kačinić, Stojšan Tvrtković i Radmil Vočinić. Njih su trojica dovedena na «ispitivanje» kod najzloglasnijeg inkvizitora u istoriji katoličke crkve Španjolca Huana de Torkvemade . Huan je bio amidža i učitelj velikog inkvizitora Tomasa de Torkvemade, koji je u to vrijeme uništavao preostale muslimane i Jevreje u Španiji. Nekoliko dana je trajalo to «ispitivanje» , o kojem nema svjedočanstava niti zapisa, a kako je to inkvizicija radila – može se samo pretpostaviti. Postoje zapisi vezani za druge slučajeve, pa se metode mučenja i na kraju dobijanja «priznanja» pod strahovitim mukama , prilično dobro znaju. Nakon tih strahota naši Bošnjaci su pozvani da se vrate u katoličku vjeru ili će biti živi spaljeni na trgu u Vatikanu! Slomljeni i psihički i fizički, uvidjevši da im prijeti strašna smrt, odlučili su da prihvate ovu «velikodušnu ponudu». Izašli su pred papu Pija I i javno se pred njim i kardinalima odrekli bogumilske jeresi i vratili se «dobrovoljno» u katoličanstvo. Ova naša tri dobra Bošnjanina su poslije svih mučenja dala svoje izjave o učenju Bosanske crkve, koje je Huan de Torkmada zapisao. Na temelju tog “saslušanja” Torkvemada je sastavio abjuraciju s popisom „pedeset zabluda manihejskih u Bosni“. Ovaj dokument je protiv bosanskih krstjana korišćen kao optužni materijal, a „zablude“ su shvaćene kao grijesi protiv katoličkih dogmi, crkve i pape. Uglavnom se smatra da gledišta bosanskih krstjana (bogumila), koji se ovde optužuju za jeres maniheizma, nisu vjerodostojno iznesena. Ali, u nedostatku drugih izvora, ovaj dokument se može kritički koristiti za sagledavanje bogumilskog učenja. Inkvizicija tako optužuje bosanske krstjane da vjeruju u postojanje dva Boga, da ne priznaju Stari zavjet i proroke i to da su oni jedini pravi naslednici apostola, da nazivaju Rimsku crkvu crkvom idola, itd.
Postoji još nekoliko istorijskih zapisa koji govore o bogumilima, a koje su napisali katolički svećenici. Ima nekoliko zapisa i hronika koje su napisali ljudi koji nisu bili pod direktnom kontrolom katoličke crkve i Inkvizicije. Svi ti zapisi su u velikoj mjeri slični Torkmadinim, i zato se smatra da njegove zabilješke prikazuju jedan dio stvarnog učenje Bosanske crkve. Naša tri Bošnjanina su, nakon «saslušanja» i «pokajanja» pred papom i primanja katoličke vjere, vraćena nazad u Bosnu. Pretpostavljam da ih je papa namjerno oslobodio i poslao u Bosnu kao «trojanskog konja», sa ciljem da podrije jedinstvo Bosanske crkve. Papa Pije II je mogao jednostavno dnarediti da budu spaljeni, ali bi time od njih samo napravio mučenike u očima vjernika u Bosni, i još više učvrstio njihovu crkvu.Vatikan je do tada već dva vijeka pokušavao ognjem i mačem uništiti tu herezu u Bosni, ali uspjeha u tome nije imao. Zato je papa pokušao sa kombinacijom unutrašnjih represalija, koje je u njegovo ime u Bosni provodio kralj Stjepan Ostojić, i izazvati rascjep iznutra u Bosanskoj crkvi preko ove trojice velikaša i prvaka crkve, što bi na kraju dovelo do njenog sloma i gašenja. Pretpostavljam da su naši Bošnjaci ostali u katoličanstvu samo dok se nisu dokopali bosanskih gudura, a onda se pokajali po njihovom zakonu i ponovo postali bogumili. Od svega što je Vatikan «uspio» da napravi u Bosni, ostao je samo razdor između naroda, sa jedne strane, i kralja sa velikašima sa druge strane. Pogrešnom politikom Vatikan je državu Bosnu totalno oslabio i učinio nesposobnom za odbranu pred sve većom prijetnjom od turskog napada. Nepune dvije godine nakon ovoga Bosna je «šaptom» pala pred Fatihom. Vatikan i Ugri su kralja Stjepana i njegovo plemstvo prevarili lažnim obećanjima o pomoći i izdali ga, ostavivši Bosnu na cjedilu u najtežem trenutku njene istorije.
U nastavku prepisujem Torkvemadin dokument, iz kojeg se, analizom i upoređivanjem, mogu naći dodirne tačke između učenja Bosanske crkve i učenja islama.
HUAN de TORKVEMADA :
TEOLOŠKA STRUKTURA BOSANSKE HEREZE
50 ZABLUDA MANIHEJSKIH U BOSNI :
– Dva su Boga, od kojih jednog zovu vrhovnim dobrom, a drugog vrhovnim zlom.Postoje dva načela. Prvo zovu Bogom svjetla, drugo Bogom tame.
-Neki anđeli su zli po prirodi i nisu mogli da ne griješe.
-Lucifer je uzašao na nebo i borio se s Bogom i mnoge je anđele odatle doveo.
-Ljudske duše su demoni zatočeni u tijelu. (×)
-Zli anđeli, zatočeni u tijelu, vratiti će se na nebo pomoću krštenja, očišćenja i pokajanja. (×)
-Osuđuju i obacuju Stari zavjet. Govore da on potječe od Boga tame.
-Za anđela koji je razgovarao sa Mojsijem na brdu Sinaju kažu da je bio zao.
-Novi zavjet prihvataju samo djelomično. Poriču da je Krist rođen od žene i ne prihvaćaju njegovu genealogiju.
-Odbacuju patrijarhe i proroke Starog zavjeta.
-Osuđuju blaženog Ivana Krstitelja i tvrde da u paklu nema goreg đavola od njega.
-Drvo spoznaje dobra i zla bila je žena, a Adam je sagriješio zbog tjelesnog općenja sa njom i zbog toga je istjeran iz raja.
-Blažena djevica Marija nije bila žena niti ženski stvor nego anđeo.
-Sin Božiji uzeo je prividno tijelo, a ne pravo. (×)
-Krist nije istinski trpio ni umro, niti je sašao u pakao ni uzašao na nebo, nego sve što je radio bilo je prividno. (×)
-Oni vjeruju da je njihova Crkva Božija. (×)
-Oni su naslijednici apostola , a njihov herezijarh ( djed) je biskup crkve i zamjenik i naslijednik svetog Petra. (×)
-Rimska crkva je osuđena i izopćena. (×)
-Sve su pape, od svetog Petra do svetog Silvestera, bile njihove vjere, a sveti Silvester bio je prvi koji se odmetnuo.
-Zidane crkve osuđuju i zovu ih sinagogama Sotone, a za one koji u njima mole vele da vrše idolopoklonstvo. (××)
-Upotreba slika i kipova u crkvi je idolopoklonstvo. (×××)
-Znak krsta je simbol đavolji, a crkvena zvona su sotonine trube. (×××)
-Preziru službu Božiju, laude i crkvene pjesme,vele da je sve to suprotno Kristovom Jevanđelju i njegovom učenju. (××)
-Ismijavaju i osuđuju štovanje svetačkih moći. (×××)
-Svako poštovanje svetaca koje se vrši u crkvama osuđuju i ismijavaju i vele da se samo Bogu valja klanjati i poštovati ga. (×××)
-Njihove strješine daju da im se narod klanja, govoreći da su oni bez grijeha i da nose u sebi Svetog Duha.
-Osuđuju crkvene sakramente. (×××)
-Odbacuju krštenje koje se vrši u vodi i vele da je to Ivanovo krštenje po kojem se niko ne može spasiti. (×××)
-Tvrde da se Kristovo krštenje vrši bez vode, stavljanjem knjige Jevanđelja na grudi i polaganjem ruku. (×)
-Njihovim krštenjem svako postiže opraštanje grijeha i postaje svet kao sveti Petar.
-Dječak se ne može spasiti prije nego dostigne godine razuma. (××)
-Puna vrijednost i moć krštenja dolazi kršteniku od zasluga krstitelja.
-Koliko puta krstitelj sagriješi, toliko puta duše koje je on krstio, mada već bile i na nebu, padaju s neba u pakao.
-Koliko puta krstitelj sagriješi, toliko puta treba ponovo da se krste svi koje je on ranije krstio.
-Odbacuju sakrament potvrde. (×××)
-Vele da se Kristovo tijelo ne može pretvoriti u kruh, a ako se može pretvoriti, ne smijemo ga jesti. (×××)
-Odbacuju sakrament pokore, kažu da se grijesi opraštaju njihovim ponovnim krštenjem. (×××)
-Odbacuju sakrament posljednje pomasti. (×××)
-Odbacuju sakrament svetog reda. (×××)
-Tjelesni brak je preljub.
-Svaki grijeh je smrtni.
-Poričući svaki crkveni autoritet, vele da se niko ne smije izopćiti.
-Osuđuju uživanje mesa, vele da se nitko ko jede meso ili sir ili mliječna jela ne može spasiti ako se ponovo ne krsti. (×)
-Niječu uskrsnuće i kažu da tijelo koje sada umre neće nikad uskrsnuti, nego drugo, duhovno.
-Tvrde da nema čistilišta. Vele, naime, da nema posrednog puta između neba i pakla.
-Odbacuju molitve koje se u crkvi mole za pokojnike.
-Smrtni grijeh je ratovati , ubijati ljude, životinje ili ptice, a takođe i razbijati jaja.Ubiti se može samo zmija otrovnica. (××)
-Osuđuju krvnu pravdu koju izvršavaju svjetovni vladari.To je posao Božiji.
-Osuđuju svaku zakletvu.
-Zabranjuju davanje i primanje milostinje, odbacuju i odbijaju djela milosrđa.
……………………..
Na osnovu analize ovih zapisa sa saslušanja Bošnjaka – patarena od strane inkvizitora Torkvemade može se zaključiti da je Crkva bosanska u svome učenju imala dosta dodirnih tačaka sa učenjem islama, ali i značajnih razlika . Sličnosti sam klasificirao u tri grupe i označio znakom : ×.
Velika sličnost učenja ove dvije vjere, skoro jednakost je označena sa :×××, približna sličnost učenja je označena sa : ××, mala sličnost učenja je označena sa : × . Pozicije koje nisu označene nemaju, po meni, nikakvih sličnosti u učenju sa islamom.
…………………………….
Na ovaj Torkvemadin tekst o učenju Bosanske crkve želim dodati nekoliko objašnjenja vezanih za uvodne pristrasne navode iz tog pamfleta:
Pozicija 1.) Dva su Boga, od kojih jednog zovu vrhovnim dobrom, a drugog vrhovnim zlom. ( Bog i Šejtan –Sotona)
Ovo je «istražitelj» uzeo zdravo za gotovo i interpretirao pristrasno, kako odgovara njegovoj crkvi i papi, da bi bogumile što više ocrnio i opravdao svoj zločin.
Bogumili uopšte nisu vjerovali u dva Boga, to jednostavno nije tačna konstatacija. Oni su vjerovali u jednog Boga i da je Isus Krist bio sam Bog koji se kao nematerijalno priviđenje spustio sa neba među ljude . Bogumili su vjerovali da je sav materijalni svijet, zemlju, nebo, zrak, zvijezde, mora, životinje, drveće … stvorio odbjegli anđeo zla-Sotona, kao i samog čovjeka. Ali, Sotona nije mogao udahnuti život čovjeku i ostalim živim bićima, pa je zato je zamolio Boga da čovjeku udahne dušu, a životinje da oživi. Bog se smilovao i to učinio, ali ga je Sotona poslije toga prevario i odmetnuo se od njega. Zato je, po bogumilima, materijalni svijet Sotonina tvorevina, i kad čovjek umre, njegovo tijelo, koje je Sotonino djelo (Šejtanovo), potpuno nestaje. Materijalnog uskrsnuća tijela na Sudnjem danu nema, tada će se desiti samo duhovno uskrsnuće. Krist nije uskrsnuo, jer nije ni razapet, a krst je samo «sramotno» drvo kojim se kažnjavaju ljudi. Oni su vjerovali da krst ne treba obožavati iz razloga : « kada ti neko brata ubije drvetom, to drvo je poslužilo za njegovo ubistvo i ne treba ga obožavati !»
Pozicija 5.) Ljudske duše su demoni zatočeni u tijelu. Mislim da je i ovo krivo interpretirano. Bogumili su vjerovali slično kao i muslimani : duša u čovječijem tijelu je pod uticajem anđela dobra, sa jedne strane, koji čovjeka nagovara da čini dobra dijela, a sa druge strane je i pod uticajem Sotone, koji čovjeka nagovara na loša djela.