Umiranje grada (VII dio)

2

Piše: Jusuf Trbić

Lanac zločina u Bijeljnini kao da nije imao kraja.

I  kako je vrijeme prolazilo, smrt je radila sve brže i brže. Nemoguće je na ovom mjestu pomenuti sve zločine, jer bi za to trebala posebna knjiga. Pomenuću ovdje grupu zlikovaca, mladih ljudi, koji su počinili niz strašnih ubistava, a kad su počeli pljačkati i napadati i Srbe, izvedeni su pred sud. Oni su, pored ostalih, ubili Jusufa Hodžića i njegovu suprugu za cijenu od 100 maraka po osobi, Nedžada Kurtovića, njegovu trudnu ženu i Edina Arnautovića, zatim troje Sajtovića – Refika, Sabihu i njihovu 13-godišnji kćerku Amru, a nakon toga i čitavu porodicu Isić, koja je stigla iz Teslića, na putu za Njemačku. Ubili su tri žene, od kojih je jedna imala 16 godina, osamnaestogodišnjeg mladića i dvoje djece – od dvije i četiri godine. Na suđenju su hladno i detaljno ispričali kako su pucali djeci u leđa. Po svemu sudeći, oni su u jednom od solitera u centru grada svirepo zaklali Mehmeda i Rašidu Ćehajić, ljude koji su bili poznati kao odgajatelji napuštene djece, i njihovog usvojenog sina Samira.

U Janji su zaklani Izo i Suada Milkić, a nedugo nakon toga skoro hiljadu Janjaraca je odvedeno u logor Batković.

Bio je to ponor bez dna. Smrt do smrti, bol do bola. Moja knjiga u dva toma “Majstori mraka” izgleda kao enciklopedija mrtvih, mada sigurno nisam mogao pronaći i uvrstiti sve zločine. Pomenuću još posljednji veliki zločin u tom predugom lancu : ubistvo petoro Hamzića uoči samog Dejtona. I za njih, kao i za većinu drugih ubijenih, vlast je, na traženje porodica, izdala uvjerenja da su umrli prirodnom smrću. Bila je to prirodna smrt s metkom u potiljku.

 

Rat drugim sredstvima

       Kad je rat protiv Bosne  konačno prestao, ostao je etnički očišćen prostor, ostao je entitet podignut na masovnim grobnicama, koncentracionim logorima, bezbrojnim zločinima, progonima, pljačkanju, na strašnim patnjama, na suzama i krvi nedužnih. I ostale su političke snage koje su prigrabile rezultate zločina i ne odriču ih se ni danas. Ostali su ljudi koji ponovo maglom prekrivaju prošlost, koji smatraju da je ubijanje i eliminisanje Bošnjaka s prostora na kojem su vijekovima živjeli – potrebno, dozvoljeno i pravedno. Oni uče djecu u školama da mrze sopstvenu domovinu, uče ih da se   zločin isplati i da je fašizam dobar,  oni veličaju osuđene ratne zločince i studentskim domovima daju njihova imena, slave genocid i njegove sluge, lažući bez prestanka i sebe i druge. Oni rehabilituju četnike iz Drugog svjetskog rata i vraćaju točak istorije unazad, da bi opravdali sebe i svoje zločine. Oni su od svog entiteta napravili pravoslavnu kvazi-državu, u kojoj mjesta ima samo za Srbe i u kojoj je mržnja prema drugima i drugačijima osnovna politička ideja, oni svakoga dana nastavljaju tamo gdje su stali 1995. godine, samo to sada rade političkim sredstvima. Na ruku im ide djetonsko uređenje BiH, koje je priznalo rezultate zločina i uspostavilo etno-religijsku podjelu, kao osnovni model funkcionisanja društva, ali i pristajanje ostalih političkih elita na takvo stanje.

Presuda prvom predsjedniku RS i ratnom vođi Radovanu Karadžiću, izrečena u Hagu 24. marta 2016. godine, potvrdila je da su svi zločini u dijelu BiH pod kontrolom Karadžićevih i Mladićevih snaga počinjeni planski, organizovano i sistematski, i da su ubistva, progoni, teror, silovanja, pljačkanja, rušenje vjerskih i kulturnih objekata, opsada Sarajeva, etničko čišćenje i genocid bili dio zvanične državne politike i način za stvaranje Republike Srpske. Ta zvanična politika osmišljena je u političkom vrhu RS-a i obilato pomognuta od države Srbije. Presuda je dokazala da je na cijeloj teritoriji pod kontrolom Karadžićevih Srba počinjen ogroman broj zločina, i to je rezultiralo potpunom izmjenom etničke strukture, što je bio osnovni cilj te politike.

Kao i drugi krajevi entiteta stvorenog zločinom, i Bijeljina je doživjela istu sudbinu. Od  22 hiljade Bošnjaka, koliko ih je bilo prije rata, četvrt vijeka kasnije u gradu ih živi oko 5-7 hiljada, i to po prijavama boravka. Mnogi od njih su opet otišli trbuhom za kruhom, ostali tavore, čekaju svoje iz svijeta, da im dođu u posjetu, i umiru, zagledani u ljepši i pravedniji svijet, koji je ostao daleko u prošlosti. Srećom, u Janju su se vratili gotovo svi, ali politička i ekonomska situacija, kao i stalni pritisak entitetske vlasti  na sve koji nisu Srbi, i ovdje donosi rezultate. Mladi odlaze, stariji još čekaju i nadaju se.

Može ili ikada biti bolje?

Odgovor zavisi od nas. Ako ne zaboravimo, ako se uspravimo, ako svi mi, koji volimo svoj zavičaj, i Bošnjaci, i Srbi i drugi, pogledamo jednom sami sebi u oči i ne dozvolimo da nam otmu živote i sjećanja, ako sačuvamo u srcu ono što ne smijemo izgubiti – možda će se jednom vratiti svjetlost i pod ovo parče neba.

Redovi koje čitate završavaju hroniku jednog dugog vremena, koje smo do sada prečesto prepuštali vjetrovima zaborava. Kažu da oni koji ne ostave trag na papiru, oni koji ne zapišu sebe, svoju istoriju i  svoje živote, nestaju u mraku prošlosti. Knjige su riznice sjećanja. Možda u ovim tekstovima nije svima sve potaman, možda sam zaboravio ponešto,  jer sjećanje je varljivo, možda nisam pomenuo sve koje treba pomenuti. Ali, to ostaje onima koji će, nadam se, jednom dopisivati ove stranice. A ako vi, poštovani čitaoci, nakon posljednjeg pročitanog retka pohranite u pamćenju sliku svog zavičaja i darujete je drugima, ako poželite da se vratite na svoju stopu zemlje, ako oživite u sebi istoriju svog života i svog zavičaja, to će značiti da moj trud nije bio uzaludan i da sam ispunio svoju ljudsku dužnost.