Piše: Jusuf Trbić

Riječ politika izvorno znači: briga za grad. Oni koji su upravljali gradom (grčki polis, grad-država) imali su zadatak da urede sve zajedničke poslove i sve aktivnosti važne za građane, obavljajući to kao patriotsku dužnost, bez ikakve lične koristi. Od tada do danas mnogo toga se promijenilo, ali ostalo je shvatanje politike kao djelatnosti od opšteg interesa. Tako je u većini evropskih država, čije političare, manje ili više, obavezuju i međunarodno pravo, i konvencije o ljudskim pravima, i pravila Evropske unije. Ali, kad pogledamo oko sebe, moramo se zapitati kojem vremenu i kojim društvima mi pripadamo?

Čime se bave vlast, mediji, intelektualci i obični seoski i mahalski mudraci kod nas? Njih očigledno ne interesuju ekonomija i životni standard, niti bilo koje od pitanja koja određuju život običnog građanina. Ne interesuje ih ni sve veće siromaštvo, ni nezaposlenost, ni masovni odlazak mladih i stručnih ljudi, niti korupcija ogromnih razmjera, ni kriminal u političkim vrhovima, ni propast pravosuđa i obrazovnog sistema, ni bilo šta što bi makar ličilo na brigu o građanima i njihovom svakodnevnom životu. Oni se bave stvarima o kojima niko normalan u svijetu oko nas i ne razmišlja: ko je stariji od koga, čiji je mit jači i uvjerljiviji, ko ima pravo na zemlju, a ko ne, ko je od koga nastao, ko kakvim jezikom govori, čiji su naši i njihovi kraljevi, ko je koga mučio u dalekoj prošlosti, ko je koga napadao i zbog čega?…I dok nam kamenolomi ruše sela i gradove, dok nam nadstrešnice padaju na glavu, dok  na putevima punim rupa ginu ljudi, dok nam se zatvaraju ustanove kulture, a škole ne mogu da đake nauče ni tablicu množenja, dok nam se djeca tuku i ubijaju ,za nas je najvažnije hoćemo li imati vjeronauku u školama,  crkve u bolnicama i mesdžide na fakultetima, za nas je goruće pitanje ko je koga pobijedio na Kosovu prije 600 godina, čiji je kralj Tvrtko i ko je na Balkan prvi došao, pa taj, eto, ima i pravo na zemlju, na jezik, na vladavinu nad drugima. Za nas je važnije pitanje identiteta ovog ili onog naroda, nego hljeb naš svakidašnji. I ništa ne može ljude da zakrvi kao besmislica izvučena iz istorijskog konteksta, koja nema ama baš nikakvo značenje ni za koga danas.

Sve je to rezultat vladavine nacionalizma, i to nacionalizma balkanskog tipa, koji ne samo što nas sve vraća u prošlost, već tu prošlost bezočno falsifikuje i mijenja do te mjere, da građani od toga vremenom izlude i više ne mogu razlikovati ovdje i tamo, nekad i sad. Nacionalizam je paranoja, kolektivna i pojedinačna, napisao je Danilo Kiš, a paranoja je bolest koja od naizgled normalnog čovjeka za čas napravi ludaka. To je razlog zbog kojeg normalni, pametni i obrazovani ljudi, kad ih zapljusne talas nacionalizma, počinju da se ponašaju i da govore svi na isti način, i akademici i čobani, to je razlog zbog kojeg je nekad najobrazovanija nacija u Evropi (Njemačka) masovno prihvatila ludačku ideologiju nacizma. Za nacionaliste na vlasti  ljudi i narodi nisu subjekti istorije i svakidašnjeg života, već roba za upotrebu, pa kad toj robi istekne rok, baca se na smetljište spaljenih iluzija. Svi obrasci ponašanja su strogo utvrđeni, podsticani svakodnevnim pregalačkim radom industrije laži i magle, a svako odstupanje smatra se izdajom. Svaki govor upravljan nacionalističkim aršinima skrojen je prema unaprijed određenoj mustri kojoj malo ko  može da pobjegne. Po uzoru na religijske dogme, koje ne trpe nikavu raspravu, već određuju šta se mora, a šta se ne smije.  A povratak religije i vodeća uloga vjerskih zajednica u politici i društvenom životu danas je na našim prostorima činjenica koja nas sve može koštati glave.

Kod Bošnjaka je porazan rezultat ostvarila centralna ideja Alije Izetbegovića o etničkoj podjeli Bosne i navodnoj „reislamizaciji muslimana“, koja nas vodi ka ideji male islamske džamahirije na četvrtini teritorije BiH, po uzoru na rigidne islamističke režime u svijetu. Tu ideju i dalje zagovara začuđujuće veliki broj navodnih patriota, vjerskih fanatika i neukih sljedbenika zatucanih političara, koji ne vide ni gdje, ni u kojem vremenu živimo. Veliki povratak primitivizma, neznanja i površne  religije karakteristika je i ostalih dijelova ove naše balkanske džungle, u kojem se plemena okupljaju, svako oko svoje vatre i svojih poglavica i vračeva, daleko od svjetlosti. Sveta laž je zastava onih koji od stvarnosti bježe u mrak mitova i predanja. Mit o Velikoj Srbiji, koji i danas oblikuje politiku Beograda, rezultat je izmišljanja „bolje prošlosti“ i do sad je nanio ogromnu štetu svima na ovim prostorima, uključujući i Srbe. Njima možda i najviše. Jer, mit je uvijek zasnovan na lažima, a kad laži postanu temelj svekolike politike, obrazovanja, medijskog djelovanja i cjelokupnog javnog prostora, iz toga mogu proizaći samo haos i novo krvoproliće. Ključna neistina velikosrpske ideje jeste ubjeđenje da su Srbi nadnarod, pa Srbija ima pravo da pripoji sve teritorije u svojoj okolini na kojima žive Srbi. U to ime se izmišlja istorija kakve nikad nije bilo. Nešto slično dešava se i na hrvatskoj strani. I sve dok nosioci i kreatori politike u Srbiji i Hrvatskoj ne shvate da države i građani moraju biti ravnopravni, da moraju poštovati jedni druge i pravila međunarodnog prava, ovdje neće biti mira. Sve dok svi građani BiH, bez obzira na to kojoj etniji pripadaju, ne shvate da je u interesu svih uređena i jedinstvena bosanska država, članica evoatlantskih integracija, suverena i slobodna, tapkaćemo u mraku i čuditi se sudbini koja nas je snašla.

To može još dugo da potraje, ali, na kraju, nećemo imatio drugog izbora, ako hoćemo da preživimo. I što prije to shvatimo, biće bolje za sve nas.