U pećini uma U ponoru mesa
Ima jedno drvo koje umire brže
Od svoje sjenke
Njegov glas dijeli noć na dvoje
I čini da nam
Vazduh u venama
Posustaje
Na dnu vida Ispod kapaka očnih
Ima jedan cvijet u kojem ponoć zri
Njegov miris budi tamu u kostima
I naš nepomični život
Kao kamen
U najdublju provaliju
Baca
U podnožju mraka U umoru hoda
Ima jedna pustinja sjećanja
Starija i od jutra i od večeri
Ona nas budi i na prozor podiže
Da dugo gledamo
Karavane koji odlaze
I naše godine odnose
Da ih gledamo
I plačemo