U pećini uma U ponoru mesa

Ima jedno drvo koje umire brže

Od svoje sjenke

Njegov glas dijeli noć na dvoje

I čini da nam

Vazduh u venama

Posustaje

 

Na dnu vida Ispod kapaka očnih

Ima jedan cvijet u kojem ponoć zri

Njegov miris budi tamu u kostima

I naš nepomični život

Kao kamen

U najdublju provaliju

Baca

 

U podnožju mraka U umoru hoda

Ima jedna pustinja sjećanja

Starija i od jutra i od večeri

Ona nas budi i na prozor podiže

Da dugo gledamo

Karavane koji odlaze

I naše godine odnose

 

Da ih gledamo

I  plačemo