Znam, ogledalo nije krivo što je lice ružno. Mediji, u većini, nisu krivi što je stvarnost odvratna. Ponekad me jedan moj poznanik presretne na ulici i kaže mi: “Potpisujem sve što napišeš, ali bacaš me u depru. Piši o nečemu što je dobro, što će narod malo razveseliti i dati mu nadu”.
Piše : Gojko Berić
Za uveseljavanje naroda zadužen je onaj Zoran Kesić iz Beograda, kao i još nekoliko satiričara u regionu, koji idu od jedne do druge provincijske dvorane, prodaju narodu svoju robu i otvaraju mu oči. Imaju i svoje redovne emisije na nekim TV kanalima i sve u svemu, ne prolaze loše.
ČOVIĆEV ULTIMATUM
Popularni su, a valjda i nešto zarade. Narod kojem otvaraju oči smije se njihovim dosjetkama na račun vlasti i vlastodržaca, ali obično malo šta od tih poruka razumije, pa nastavlja po svome, jer mu je sa zvaničnog mjesta rečeno da su ti zajebanti zapravo izdajnici srpskog naroda. Sličnost sa nama koji, radeći u nekim koliko-toliko ozbiljnim medijima, na svoj način otvaramo narodu oči, u tome je što smo i sami obilježeni kao izdajnici jednog, drugog ili trećeg naroda. U svijetu razvijene demokratije štampa je njen kisik. U Bosni i Hercegovini, ali i u regionu u cjelini, taj kisik se proizvodi u ograničenim količinama, pa ni tada ne dopire do pravih adresa. “Jeste li čuli šta o ovoj aferi govore mediji”, glasilo je pitanje jednoj moćnoj osobi čije se ime dovodilo u vezu sa tim slučajem. Odgovor je bio iskren i tačan: “Do mene to ne dopire”.
I onda, ispravljajući na krivi način krive Drine, javnosti postajete još i dosadni. Evo primjera. Prosječno pismen gledalac televizije, koji se umjesto na vlastitu pamet oslanja na TV izvještaje o suđenju akterima afere Respiratori, prestaje da shvata o čemu se tu zapravo radi i gubi interesovanje za najnemoralniju pljačku i korupciju u zemlji. Koga uopće interesuje nabrajanje šta je ko tog dana rekao u sudnici, umjesto da se gledaocima jasno i glasno kaže da se sudski proces uporno i vješto odugovlači kako bi afera bila potpuno zaboravljena i zasjenjena nekom novom. A one se gomilaju iz dana u dan. Usput, mom poznaniku sa početka ove kolumne poručujem da me je vijest da će uskoro biti ponovo uspostavljena željeznička veza između Sarajeva i Ploča, objavljena prije nekoliko dana, mnogo više zainteresovala od frustrirajućih informacija koje su se odnosile na pregovore o izmjenama Izbornog zakona. Putnički promet na relaciji Sarajevo – Ploče prekinut je još početkom rata.
Ni četvrt stoljeća mira nije bilo dovoljno da se on obnovi, tako da putnici u Čapljini ne presjedaju iz bosanskog u hrvatski voz i obratno. A onda je stigla ta radosna vijest, koja je već sutradan demantovana, jer dogovor o tome još nije postignut. Tako ćemo i dalje slušati jednu te istu vijest – da se Izetbegović i Čović nisu dogovorili. Stranački blok hrvatskog naroda proglasio je izmjene Izbornog zakona pitanjem biti ili ne biti države Bosne i Hercegovine. Protiv Čovićevog ultimatuma se ne može ništa. Neprikosnoveni lider HDZ-a samo koristi međunarodni legitimitet koji je u Daytonu darovan etnonacionalističkim režimima, uprkos tome što su u BiH, iako u veoma različitom omjeru, izazvali civilizacijsku katastrofu i neviđene patnje.
Kako primjećuje jedan od temeljnih poznavalaca uzroka i posljedica dejtonske priče, “katastrofalna greška Dejtonskog sporazuma nalazi se u njegovim ugovornim stranama, a ne u sadržaju samog ugovora”. A tri “ugovorne strane” već godinama, svaka na svoj način, proizvode i održavaju lošu beskonačnost ove zemlje. I sad, imate na jednoj strani Milorada Dodika, koji je opijen najavom neminovne propasti BiH, a na drugoj strani patriote koji na njegove provokacije odgovaraju frazom “Bosna i Hercegovina je bila, ima je sada i biće je i u buduće”. Razlika je u tome što Dodik konzistentno i bez većih posljedica po svoju političku karijeru radi na tome da ove države ne bude ni na papiru, dok ovi drugi ne čine ništa konkretno da ona opstane. Međunarodna zajednica, treći faktor u ovoj igri, odavno je podijeljena. U zraku se osjeća promjena do koje je došlo u EU – smanjuje se njen angažman u bavljenju Bosnom i Hercegovinom. Neke njene članice ne žele nas vidjeti u Evropi. Ostala je Amerika, koja nam je tradicionalno naklonjena, ali nas njeni predstavnici u svakoj prilici upozoravaju da oni ne dolaze ni sa kakvim gotovim rješenjima za naše probleme i da su tu samo da pomognu. Šta ako i Amerika jednog dana izgubi živce i digne ruke od svega, kao što je to učinila nakon odbijanja njenog aprilskog paketa 2006. godine?
OHRABRUJUĆE, ALI…
Boraveći nedavno u Sarajevu, Samantha Power, visoko rangirana političarka u Bidenovoj administraciji, istakla je da “SAD stoje uz narod BiH”. Ovo zvuči ohrabrujuće, ali ne i sasvim precizno. Da bismo shvatili pravi smisao ove poruke, morali bismo znati šta gospođa Power u ovom slučaju podrazumijeva pod pojmom narod. U BiH žive tri naroda, u najvećoj mjeri nacionalistički opredijeljena i antagonizirana. Prema nekim procjenama, onih koji istinski drže do načela građanske države nema više od petnaestak procenata i predstavljaju “remetilački faktor” u dominantno nacionalističkom okruženju. Uz koga, dakle, službena Amerika stoji? Malo je vjerovatno da stoji uz nacionaliste, a još manje da je interesuju samo građani. Na nedavnom skupu na kojem su Sarajlije, pod parolom “Mi smo građani”, protestovale protiv Dodikovog udara na ustavni sistem zemlje, nije bilo više od stotinu ljudi i to mahom penzionera. Svih proteklih godina EU je probleme u BiH zatrpavala novcem, ne pružajući nikakav otpor nacionalistima. Čak ih je svojim parama održavala na vlasti, uvjerena da jedino oni mogu očuvati kakav-takav mir. Drugih ambicija, po svemu sudeći, nema ni Washington.
Postoje u ovdašnjoj javnosti ozbiljni ljudi koji intimno vjeruju da se postojeće stanje može promijeniti samo kad u Sarajevu sto hiljada ljudi izađe na ulice. Amerika ne voli takve i slične ideje i zato poručuje: “Glasačka kutija je najbolji lijek protiv korupcije”. Ta famozna kutija je jedini način da se u zemlji uspostavi vladavina evropskih građanskih načela. Ali, takav ishod, što se nas tiče, ostaje samo u sferi teorije. I to na duži rok. Kako stvari stoje, još dugo ćemo slušati melodiju haosa koju izvodi vladajući nacionalistički orkestar i živjeti u državi koja je to, manje-više samo na papiru, formalno cjelovita i zavisna od svega i svačega.
(kliker.info)