Piše: Jusuf Trbić
Dok noć tamnom svilom polako umotava dunjaluk u mir i tišinu, u te pozne akšamske sate sjede jarani na nekom sijelu ili teferiču, u konaku ili musafirhani, sjede na minderima i šiltetima, ili na debelim prostirkama na zelenoj travi, naslonjeni na vezene jastuke, i dim se iz čibuka izvija u nebo. Oni šute i slušaju. Ili su okupljeni u mejhani, poredani na sećijama ili za hastalima, i dok se mrak topi oko upaljenih lampi, tiha pjesma miluje noć.
Udaralo momče u tamburu,
Tambura mu od suhoga zlata,
tanke žice kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo.
Tako se vijekovima prenosila sjetna pjesma sedalinka, u koju je stala sva duša bosanska. Sazlija je sjedio u vrhu sofre ili kraj mangale, prebirao po žicama i tihim glasom milovao srca slušalaca. Pjevao je ono što svi osjećaju, što je narodni genij stvorio i ostavio budućim naraštajima. A saz je širio skladne zvuke koji su doticali nebo.
Istoričari kažu da je saz veoma stari narodni instrument, koji je nastao u nekadašnjoj Persiji, i bio veoma raširen u muslimanskim zemljama. U Bosnu su ga donijeli Turci u 15. vijeku, i ovaj žičani instrument dugog vrata brzo je postao sinonim za sve muzičke instrumente. Ima najčešće šest žica, to jest tri puta po dvije, s tim da prve dvije služe za sviranje melodije, a ostale za pratnju. Međutim, ima ih i sa više žica – osam, dvanaest ili više. Često se saz poistovjećuje sa šargijom, ali nisu isto. Šargija ima kratku dršku i drugačije postavljene pragove (perdete), pa to daje drugačiji zvuk. Sazovi su često bili ukrašavani srebrom i biserima, pa su ih nazivali “sedefli” ili “srmali” tambure. A sazlije su često bili pravi umjetnici, koji su sakupljali i prenosili stare pjesme s koljeno na koljeno, čuvajući njihovu zvuk, njihovu suštinu. U posljednjim decenijama dvadesetog vijeka u Bosni je zapamćeno više vrsnih sazlija, među kojima su bili Salem Trebo, Muhamed Mešanović-Hamić, Šukrija Trako, dr Hašim Muharemović i Selim Salihović.
Majstor sevdalinke
Selim Salihović je rođen u Janji 1910. godine, a veći dio života je živio u Bijeljini, gdje i umro 1988. godine. Bio je samouk, kao da je izrastao iz bosanskog sevdaha, a pročuo se relativno kasno, kad je već napunio šezdeset godina. Otkrili su ga znalci sevdalinke, koji su bili oduševljeni njegovom svirkom i pjesmom. Selim je bio virtuoz na sazu, pa se ubrzo pridružio tada poznatim sevdalijama – Himzi Polovini, Emini Zečaj, Muhamedu Pašiću Mašuri, i snimao s njima za arhiv Radio Sarajeva, ali i za publiku. Sakupljao je i sačuvao od zaborava mnoge stare pjesme, među kojima su i : “San usnula Osman-begovica”, “Kadiraga Skadranine”, “Pita Fata Halil mejhandžiju”, “Moj nevene, šestopere”, “Eno zora svanut mora”, “Jutros rano poranila danica”, “Nas trojica šetasmo sokakom”, “Mogu l* Hanko noćiti”, i druge, a posebno je zapamćena njegova saradnja s Himzom Polovinom ( “Dunjaluče, golem ti si”, “Širi mjesec po Igmanu zrake”) i sa Muhamedom Pašićem Mašurom ( “ Sabah zora, ezan uči”, “Akšam dođe, jacija se sprema”, “Majka Muju mladog oženila”).
Naš najveći stručnjak za usmeno narodno stvaralaštvo prof. dr. Munib Maglajlić zapisao je o Selimu i ovo : “ Selim Salihović iz Janje bio je jedan od posljednjih vjerodostojnih baštinika našeg usmenog pjesništva… Na čudesan način je očuvao dostojanstvo istinskog samosvojnog i samoniklog narodnog umjetnika.”
Sazlije su doživjele veliki udarac kad je, sa dolaskom Austro-Ugarske, na naše prostore stigla i harmonika, koja je ubrzo “okupirala” narodnu muziku, pretvarajući često sevdalinku u nešto što ona nikad nije bila. Jer, uz saz se pjevalo tiho, lagano i razgovijetno, u tišini, tako da se čuje svaki ton i svaki glas, a harmonika je donijela ritam, glasnost, dinamiku koja nije bila svojstvena bosanskoj pjesmi. Danas neki novi mladi ljudi ponovo otkrivaju saz i sevdalinku, kakva je zaista bila. Poznati muzičar Damir Imamović, unuk nenadmašnog Zaima Imamovića, kaže da su sazlije “ svedoci jednog harmonijsko – melodijskog svijeta koji je za naše današnje uši potpuno iščašen. Taj svijet moramo ponovo osvajati i to ne radi duge i teške priče o izgubljenoj tradiciji, već zbog toga što taj svijet vrijedi sam po sebi.”
Na žalost, sazlija je danas sve manje. U Bijeljini tradiciju Selima Salihovića nastavlja samo Rajko Simeunović, koji je došao iz Tuzle. I niko drugi.
A stare, lijepe sevdalinke zvuče na pravi način samo kad se pjevaju kao nekad. Poslušajte ovu :
Ima l* jada ko kad akšam pada
Kad mahale fenjere zapale,
a sa đula jeca glas bulbula?
Kad saz bije u pozne jacije,
kad tanahni dršću šadrvani,
a iz tame šapću usne same :
Gondže moje, da l* još misliš na me?
Čujete li kucanje saza, i u njegovom zvuku tišinu noći, treperenje krvi, dert duše bosanske? E, to je sevdalinka.