Piše: Jusuf Trbić
Jedna naša vrijedna čitateljka pitala je zašto niko ne piše o smrti njenog muža, Bijeljinca Fadila Podruga. A ja sam tekst o tome, pod naslovom „Milicija trenira ubijanje“, objavio u prvoj knjizi „Majstora mraka“ još 2007. godine. Nakon toga sam u više navrata u javnim nastupima govorio o tome, jer se radi o zločinu koji su počinili tadašnji pripadnici policije. Vjerujem da nije suvišno da se tekst ponovo pročita.
…………………….
Fadil Podrug ( rođen 1943) živio je mirno i zadovoljno s porodicom u tadašnjoj Ulici Otona Župančića, u blizini SUP-a. Radio je u dobroj firmi, u «Mladosti», on i njegova žena Zineta podigli su troje djece : sina Edina, kćerku Edinu i najmlađeg Ermina. Činilo se da će život i dalje teći sigurnom stazom. Ali, početkom aprila 1992. godine u Bijeljini se otvorio pakao i počeo da guta ljude bez reda i razloga.
Kad je zapucalo, ukućani su zaključali vrata i ućutali se iza debelih zavjesa. A onda je na vrata zakucala policija. U prvi mah su pomislili da dolaze da ih upozore na opasnost koja se, neznano otkud, pojavila na ulicama nekad tihog i sugurnog grada. Fadil je otvorio vrata i krenuo da pozdravi policajce, ali nije stigao ni ruku da pruži kad ga je pogodio prvi udarac. Policajci su govorili nešto o muslimanima, o oružju, o sukobima, ali on ništa više nije razaznavao. Osjećao je samo čuđenje u sebi. Šta li se to dešava, iz čista mira, pitao se.
Kad su završili, policajci su i njega i ukućane upozorili da ne idu nikuda i da čekaju, možda će biti pozvani na saslušanje. Nisu stigli ni da se zapitaju o kakvom se to saslušanju radi i zbog čega, valjalo je pobrinuti se za Fadila i ponovo zaključati vrata. Kad je malo došao sebi, Fadil je rekao ženi da mora ići, da se skloni. Otići će u vikendicu, ona nije daleko, u Krušiku, da se malo sredi i razmisli šta mu je činiti. A sve mu je bilo zbrkano. Slušajući pucnje i detonacije koje su potresale grad, Fadil je slutio da se dešava nešto strašno. Ali, nije imao pojma šta, nisu to znali ni u komšiluku, samo su vidjeli da se crni oblak zla nadvija nad sve njih, i bojali se.
Uveče je u vikendicu došla Zineta sa kćerkom i donijela mu večeru. Sjeli su da jedu. A onda se iz mraka prolomio glas : « Ovdje policija, izađite napolje. I iznesite oružje.» Fadil je imao pištolj i urednu dozvolu za njegovo nošenje. « Nema problema, sve će biti u redu», rekao je, i požurio prema vratima. Taman je otvorio vrata, kad je odjeknuo rafal. On je samo zastao i srušio se, dok je krv u tankom mlazu krenula, kao zmija, po podu. Zineta je vrisnula : «Ne pucajte, ako Boga znate, šta vam je.» Onda je sve teklo kao u košmarnom snu. Policajci su upali u sobu, pretresli sve, zgrabili njih dvije i ubacili ih u vozilo, pa pravo u policijsku stanicu. Nisu ih mnogo ni ispitivali, niti bi one imale šta reći. Sutradan ujutro dežurni je otvorio vrata sobe u kojoj su čekale i rekao im da idu. O onome što se sinoć dogodilo, niko nije rekao ni riječi.
«Zineta nije smjela otići kući», prisjeća se njena sestra Izeta Dervišević, «pa je došla po mene. Zajedno smo otišle tamo, i imale smo šta vidjeti. Sve je bilo ispreturano, stvari pobacane po podu, frižider izvrnut, haos, kao da je prošao uragan. Zineta nikako nije mogla da se smiri, plašila sam se da i njoj šta ne bude. Onda su došla trojica policajaca i počeli je ispitivati, a ona, jadna, samo što ne padne. Nije im bilo dosta što su joj muža ubili pred njom i djetetom, i što su je u zatvoru držali, sad su vikali na nju, kao da je kakav kriminalac. Jedva se to završilo, a mi smo ostale još dugo skrhane, sjedeći na podu, bez i jedne jedine riječi.
Sjećam se samo da sam ih ja upitala, dok su izlazili : « A šta ćemo mi sad?» Jedan od njih se okrenuo i cinično rekao : »Ukopajte ga kako znate, ali bez ikakve ceremonije.» Onda su izašli.
Moj Mustafa je još bio živ, on je dovukao Fadila iz vikendice. Nismo ga mogli gasuliti, ni dženazu spremiti, ni ispratiti na onaj svijet kako to insanu dolikuje. Umotali smo ga u deku i traktorom odvezli u harem. Niko nije smio da dođe, niti smo mi koga smjeli zvati. Ukopali smo ga krišom, mi sami, i vratili se kući, kao sjenke. Tako je to bilo.»
Za Fadila Podruga niko više nije upitao. Nikoga nije interesovalo zašto policija tuče i ubija mirne, nedužne građane, niko se na mrtve Bošnjake nije obazirao, kao da ih je odnio vjetar.
A porodica Podrug je otišla, rasula se na sve strane svijeta. Edin je u Sarajevu s majkom, Edina u Njemačkoj, Ermin u Francuskoj. Bijeljina je za njih danas samo strašna uspomena.
……………………
Druga naša vrijedna čitateljka Mirjana Lazarević podsjeća na ubistvo njenog brata Mihajla Lazarevića koga smo svi znali po nadimku Mićo. Bezazleni, dobri Mićo od djetinjstva je bolovao od cerebralne paralize, sa svima je bio prijatelj, i vjerujem da nije bilo čovjeka u čaršiji koji ga nije volio. U vrijeme kad sam sakupljao građu za „Majstore mraka“ jedan svjedok mi je ispričao ovakvu priču.
Ujutro 1. aprila 1992. taj je čovjek krenuo na Autobusku stanicu, jer je autobusom išao na posao. Ali, naišao je na uniformisane ljude s crnim kapama na glavama. Arkanovci. I njega, su, kao i druge koji su naišli, satjerali u ćošak, a cijevi automatata uperene u njih govorile su jasno o čemu se radi. I taman kad su ih potjerali prema ulazu u Autobusku stanicu, naišao je Mićo. Mahnuo im je, po običaju, i krenuo dalje. Arkanovac mu je viknuo da stane. Mićo je vjerovatno mislio da je riječ o šali, nije se ni okrenuo, samo je odmahnuo rukom. A onda ga je presjekao rafal.
Bila je to još jedna besmislena, surova smrt nedužnog čovjeka, još jedan pramen mraka koji je tih dana prekrio naš grad.
…………….
Svaki podatak o takvim stvarima danas je dragocijen. Tako nas je, nakon objavljivanja spiska ubijenih u aprilu 1992. godine, čitateljka upozorila da se otac ubijenog Huseina Gelje nije zvao Osman, već Omer, a druga je postavila pitanje na koje nisam znao odgovor. Kaže da je tih aprilskih dana odveden Husref Mujezinović Huska, sin Fadila, koji je živio u kući u blizini MUP-a, a da se o njemu još ništa ne zna. Pa, ako neko nešto zna, neka javi.