Zakon na grani

146

Piše: Jusuf Trbić

U ovoj državi zakone možete objesiti mačku o rep. Za političare su zakoni samo mrtvo slovo na papiru, njih ne obavezuju ni Ustav, ni odluke Ustavnog suda, ni Dejtonski sporazum. Za njihov javašluk samo je nebo granica. Umjesto da štiti zakonitost, vlast joj se ruga, i samo mali, obični ljudi odgovaraju zbog prekršaja i krivičnih djela. Ako ste moćan političar, ili blizak nekom takvom, ne može vam niko ništa, šta god da učinite.

Demonstrirala je to ponovo opštinska vlast u Bijeljini, gromoglasnom proslavom krsne slave opštine, to jest Grada, jer Bijeljina je proglašena Gradom. Što mu dođe na isto. Ali, zakon kaže da Grad nema krsnu slavu, pa je ona izbrisana iz Statuta Grada Bijeljina. Nema je, zvanično je nema. Ali, koga interesuje zakon! Gradska vlast ponovo slavi gromoglasno svoju krsnu slavu, ni briga je za zakon i za činjenicu da na njenom području žive i  oni koji nisu Srbi, i nisu pravoslavni vjernici. Svojevremeno sam, kao odbornik, u Skupštini opštine predlagao da se Statut izmijeni tako, da  slava sv. Pantelejmona bude praznik pravoslavih vjernika, građana opštine Bijeljina. Da se ne odnosi na ostale. Naravno, nije bilo nikakve reakcije, jer ja sam bio jedini Bošnjak, uz 30 Srba, u Skupštini opštine. Semberski Bošnjaci su valjda smatrali da im je to dovoljno, pa nisu izlazili na izbore.

Uz neizostavmno polaganje cvijeća na spomenik na glavnom gradskom trgu, ulicama je prošla i litija, i javno je lomljen slavski kolač, kao da smo na početku šesnaestog vijeka. Bila je to još jedna, sasvim jasna poruka da Bošnjaci nisu građani RS-a, da nisu dobrodošli, da ih ovdje nema i ne treba ni da ih bude, i to je generalna politika u RS-u, koje se svi drže. Pisao sam već o tome kako Bošnjaka nema na BN i ostalim patriotskim televizijama čak ni kad su u poplavi do grla. Ni kad pomažu poplavljenim Srbima. Ni kad sahranjuju nevine žrtve, izvađene iz Tomašice, najveće masovne grobnice u Evropi. Na njihovoj dženazi nisu se pojavili ni Bošnjaci-ministri u Dodikovoj vladi, koji zvanično predstavljaju bošnjački narod. Ni riječ nije rekao ni Baja iz Laktaša, ni njegovi podrepaši, niko iz srpske političke elite, niko iz Srpske pravoslavne crkve, niko iz banjalučke Akademije nauka, niko se ni okrenuo nije na toliko ubijenih civila, kao da su pobijene muhe. Umjesto toga, najavljuju se novi progoni Bošnjaka, ovaj put zasnovani na entitetskim zakonima. A te zakone vlast će itekako da poštuje i da ih se drži kao pijan plota, za razliku od onih drugih. Dakle, ima da nas nema, i to sve po zakonu.

Pa, šta više čekaju Bošnjaci i njihovi političari, a pogotovo naši predstavnici u vlasti manjeg entiteta?

Oktobarski izbori će biti prilika da ustanemo i kažemo da nas ima, da će nas biti, i da mi od svoga nećemo odustati. Ako opet ne glasamo, ako opet budemo čekali da neko za nas nešto učini, ako opet budemo slijegali ramenima i puštali da nas vrijeme nosi, to znači da zaslužujemo i ono što nam se dogodilo, i ono što će nas još zadesiti, i da se više ne vrijediti boriti za narod koji neće da se bori sam za sebe.

To moramo znati svi. I odlučiti konačno šta nam je činiti, dok ne bude kasno za sve.