Piše: Saud Grabčanović
Osmanski sultanski kannuni i običajni adeti
Pored šerijatskih zakona, u Osmanskom su carstvu primjenjivani i drugi zakoni , ali su i oni morali biti provjereni i usklađeni sa šerijatskim propisima. Kanun (grč. pravilo, propis, općenito zakon) je nastao kao rezultat zakonodavne aktivnosti sultana. Kanuni (kanuname = zbirke zakona) su bili državni zakoni koji su nastali voljom vladara, a morali su biti prilagođeni šerijatu. Budući da se ti zakoni nisu temeljili na ustroju države, nego na padišahovoj volji, on ih je mogao po volji mijenjati i dokidati. Takođe, sa smrću jednog sultana i dolaskom drugog na prijestolje, zakoni prethodnog vladara su se često ukidali, a novi je vladar donosio svoje kanune. Ovo je bilo karakteristično u ranoj srednjovjekovnoj fazi razvitka Osmanskog carstva, sve do sultana Mehmeda II El Fatiha. Nasuprot Šerijatu, koji je kao konfesionalno pravo, imao personalnu narav, kanuni su bili tzv „svjetovni“, teritorijalni zakoni i primjenjivalo ih se na sve podanike neovisno o vjerskoj pripadnosti. Pored kanuna, u sudskoj praksi Osmanskog carstva primjenjivao se i tzv. „adet“ (običaj). Adet ili adeti su predstavljali staro običajno pravo u islamskim zemljama, koje je primjenjivano prije Objave i islamizacije tih zemalja. Ovo je prastaro običajno pravo bilo primjenjivano uporedo sa šerijatskim. Adet je dopunjavao pisani zakonik u slučajevima kada šerijat i kanuni nisu mogli dati tačna rješenja u praksi. U Osmanskom carstvu su u sudskoj praksi poštivani i primjenjivani različiti „adeti“ koji su bili karakteristični za sve pokrajine carstva pojedinačno i vezani za specifičnosti tih pokrajina i naroda koji su ih nastanjivali u ta vremena. I za nemuslimane su vrijedili njihovi adeti (naravno, ako nisu bili u suprotnosti sa šerijatom i kanunima). U Osmanskom carstvu je, pored gore navedenih zakonskih rješenja, primjenjivan i tzv. „urf“ (znanje ili običaj) koji je davao rješenja u praksi u slučajevima gdje nema izričite primjene Kurana i Sunneta A.S.
Ranoosmanska zakonska rješenja za manjinske narode i religije
Pripadnici knjige „Božijeg otkrovenja“ (tzv. milleti) imali su na personalnoj osnovi određenu vjersku samoupravu i zaštitu, t.j. status zaštićene manjine, ako im je vjerski poglavar živio u Osmanskom carstvu i bio osmanski podanik, ali su to pravo uživali i katolici u Bosni na osnovu Ahdname, posebnog ukaza sultana Mehmeda II El Fatiha.
Milleti ( kršćani i Jevreji) su svoje privatno-pravne, prije svega statusne i porodične odnose, regulisali na osnovu svog vjerskog i kanonskog prava, koje je važilo u prethodnoj državi, a proizilazilo je iz njihove tradicije i religije i nije se kosilo sa Šerijatom.
Sistem milleta je važio sve do sredine 19.vijeka i bio osmanska pluralistička formula za rješavanje nacionalnog i vjerskog pitanja manjinskih naroda i religija unutar carstva. Sistem milleta je bio utemeljen u šerijatskom pravu, ali je veoma pogodovao potkopavanju Osmanskog carstva sa strane.
Srednjovjekovno Osmansko carstvo kao pravna država
Na osnovu gore izloženog može se jasno zaključiti da je Osmansko carstvo u Srednjem vijeku predstavljalo jednu veoma dobro uređenu pravnu državu, u kojoj su svi njeni građani, bez obzira na nacionalne,vjerske i rasne razlike, bili potpuno ravnopravni i zakonom zaštićeni. Osmansko je zakonodavstvo u Srednjem vijeku bilo daleko ispred zakonodavstva u tadašnjim evropskim kršćanskim zemljama, gdje je u praksi provođena otvorena segregacija prema drugima i drugačijima i gdje su osnovna ljudska prava i pravo na život na tim prostorima bili veoma ugroženi. U katoličkim zemljama toga vremena pripadnici drugih religija su smatrani građanima trećega reda i nisu imali nikakvih prava, a najčešće bi im i življenje na tim prostorima bilo uskraćeno uz teške pogrome i represalije i uništavanje kompletne populacije. Zakonodavstvo srednjovjekovne zapadne Evrope je počivalo na arhaičnim biblijskim zakonima koje je u praksi provodila Sveta inkvizicija- brutalna vjerska policija koja je, pored drugih i drugačijih, temeljito uništavala i sve slobodoumne i napredne katolike. U Zapadnoj Evropi je u ta vremena na sceni bio kršćanski fundamentalizam. Zapadno evropsko srednjovjekovno zakonodavstvo, pored ovih represivnih „zakona“ koji su ugrožavali bitisanje ljudi drugih vjeroispovjesti na tim prostorima, takođe je počivalo na veoma nepravednim i nehumanim zakonima koji su se odnosili na obično, a posebno na seljačko stanovništvo tih zemalja. Ti su zakoni favorizovali vladajuću feudalnu aristokratsku kao i crkvenu hijerarhiju kao bogom datu, naspram prava većine ostalog stanovništva. Posebno su bili nepravedni zakoni koji su se ticali prava i obaveza seoskog stanovništva –kmetova, koji su u tim zemljama bili iste vjere kao i vladajuća klasa. To je stanovništvo obrađivalo zemljišne posjede lokalnih moćnika : kraljeva, grofova, kneževa, barona… kao i crkvene posjede. To je stanovništvo pred zakonom bilo totalno neravnopravno i nezaštićeno od samovolje svojih gospodara. Nepravde i nasilje koje je trpjelo to stanovništvo vremenom su izazvali velike socijalne potrese i seljačke ustanke širom zapadno- evropskih srednjovjekovnih kraljevstava. Te su se bune i ustanci redovito gušili u krvi, stravičnim pokoljima pobunjenog seoskog stanovništva. Ali, ovi su ustanci predstavljali začetak procesa koji je kasnije doveo do Francuske buržoaske revolucije i sličnih revolucija u cijeloj Zapadnoj Evropi. Rezultat tih revolucija je bio stvaranje sekularnih država, ustrojenih na jednakosti pred zakonom, vjerskim slobodama i ljudskim pravima. Tek od kraja 18. vijeka i revolucije u Francuskoj, zapadno-evropsko zakonodavstvo se po svojim rješenjima izjednačava sa osmanskim srednjovjekovnim zakonodavstvom, koje je nastalo nekoliko stoljeća ranije.
( Nastaviće se)