Piše: Jusuf Trbić
U knjizi “Tri boje tame” napisao sam i ovo: “ Idealni tip čovjeka za bošnjačku nacionalističku pamet izgleda ovako: vjernik (makar i novokomponovani) i politički sljedbenik koji nikad ne postavlja pitanja, žrtva (stvarna ili umišljena) komunističkih progona, bez obzira na razloge, tip seoskog hodžice koji slijepo slijedi vjerske i političke autoritete, poklonik kulta žrtve, onaj koji razmišlja glavom vođe, ljubitelj bosanskog turbo-folka u muzici, književnosti, politici i opštoj kulturi, pripadnik krda bespovratno izgubljen u vremenskim tjesnacima Srednjeg vijeka, onaj koji pristaje na sve i bez prestanka se divi polupismenim, gramzivim i nesposobnim političkim i vjerskim vođama koji nas, sve zajedno, vuku u dubine svog duhovnog ništavila. To je “dobar Bošnjak”, koji ne može biti loš čak i kad krade, vara, ubija, i kad rastura državu, i kad uništava privredu, školstvo, kulturu, društvo, bitno je samo da je “naš”. Loši Bošnjaci su oni drugi.”
Mnogi su se već zapitali: ako su vjera i vjernici toliko važni i dobri za sve nas, kako se moglo desiti da ateisti izgrade državu i sve u njoj, uključujući i džamije i crkve, a da veliki vjernici na sve tri strane sve to sruše, devastiraju, opljačkaju, otmu, upropaste, i još ne popuštaju u tom velikom poslu koji cijelu Bosnu i sve nas sigurno vodi u propast. Odgovor nismo još čuli ni od koga, uključujući i vjerske zajednice, koje uporno podržavaju politiku nacionalizma, bez imalo sluha za ogromnu bijedu, materijalnu i duhovnu, koju ta politika proizvodi. I bez ikakve namjere da iskažu sopstvenu krivicu za sve što nam se dogodilo i što nam se i dalje događa. Zaglušujuće je ćutanje vjerskih zajednica pred nepravdama koje svakodnevno šibaju građane ove države, pogotovo one koji žive u statusu manjina, pred siromaštvom i patnjom, diskriminacijom i despotskim ponašanjem vlasti, ali je zato vrlo snažan njihov glas kad se neko usudi da ukaže na njihove slabosti i propuste bilo koje vrste.
U svemu tome očit je savez religijskih i političkih struktura. “Ekonomsko i političko prepokrivanje Bosne i Hercegovine do mjere do koje je to moguće, držanje društva pod stalnom presijom nedovršenosti društvenog i političkog mira, nacionalističke elite trajno maskiraju religijskim. Udvaraju se establišmentu vjerskih zajednica pomažući im u izgradnji vjerskih objekata, usvajanjem zakona koje im one diktiraju (uvođenje vjeronauka čak i u vrtiće ili gradnja vjerskih objekata mimo urbanističkih planova), a ovi im to honoriraju podrškom na izborima, samo je jedan od bjelodanih oblika uzajamne interesne sprege”, kaže Željko Ivanković. Dok vlast svim silama podržava projekat religijske obnove, kao najvažnije dimenzije nacionalističkog kolektivizama, vjerske zajednice “vraćaju dug” svesrdnim mobiliziranjem mase vjernika za političke ciljeve novih elita, podstičući provincijalizam, poslušnost i primitivizam, koji obezbjeđuju stalno “gorivo” za teatar projektovanih sukoba na kojima se održavaju i vjerska i svjetovna moć. Tri strane, koje se skoro ni u čemu ne mogu složiti, vrlo lako se usaglase u proizvodnji razlika koja svima donosi udobnost nesmetanog vladanja na bazi straha i latentnog sukoba, koji je postao konstanta bosanskohercegovačkih društvenih odnosa.
Poželjna osobina političkih i vjerskih podanika postalo je “neznanje i neobrazovanost ne samo velike većine vjernika, nego i vjerskih službenika o vlastitoj religijskoj tradiciji. Zašto je to tako, jasno je samo po sebi, jer je glavni neprijatelj poslušničko-konformističkih struktura religijskih zajednica upravo sveobuhvatno znanje o religijskim tradicijama koje uključuje u sebe i znanje o mirotvornim učenjima religija i obvezi nenasilja i mirotvorstva. U tome smislu “jagma” oko vjeronauka na području bivše Jugoslavije, pa čak i u vrtićima, nije potaknuta prvenstveno čežnjom za znanjem nego upravo strahom od znanja, vjernike treba sačuvati, čak od djetinje dobi, od svega što bi moglo narušiti konformizam i pobuditi osobno-kritička razmišljanja u pitanjima vjere”, piše teolog Alen Kristić. Svemu tome je pomogao masovni prebjeg dojučerašnjih komunističkih aparatčika, nekada ljutih ateista, u religijsko jato, zbog zadržavanja privilegija, ma kakve bile, a oni su sa sobom donijeli uniformnost mišljenja, slijepu privrženost autoritetima, mržnju prema neistomišljenicima i sklonost da se upotrijebi sila, kako bi se disciplinovali pripadnici etničkog kolektiva. To je donijelo i talas glumljene religioznosti, kao parametra nove političke podobnosti, što je sasvim potisnulo istinske vjernike. Jer, nacionalistička religija u prvi plan, umjesto Boga, stavlja naciju, etniju, narod, odnosno nacionalni i kulturni identitet, baveći se ovozemaljskim, umjesto nebeskim poslovima, pri čemu materijalni staus samih vjerskih zajednica nije na posljednjem mjestu. A u takvim stvarima politički iskusni novokomponovani vjernici, koji su sad na sebe preuzeli tumačenje sakralnih istina, mogli su itekako pomoći.
Rasturanje bivše Jugoslavije, u okviru novog geo-strateškog rasporeda u Evropi, nove političke elite u svim bivšim republikama predstavile su kao dramatično osvajanje slobode i izlazak iz mraka komunističkog jednoumlja. Ali, u Titovoj Jugoslaviji nacionalizam je dugo i uspješno potiskivan i to je, praktično, bila zabranjena tema, što je, na ovom dijelu nemirnog Balkana, donijelo najduži period mira i prosperiteta u istoriji. Ta zemlja je, po svim parametrima, bila na nivou zapadnoevropskih država, a po stepenu sloboda i životnom standardu daleko ispred onih na istoku Evrope. Uz to, uživala je izuzetan ugled u svijetu. U odnosu na Jugoslaviju, sve nove države, nastale njenim raspadom, dvije i po decenije kasnije, pokazale su se kao slabe, nestabilne, zavisne “tetar-države” (Vjekoslav Perica). U njima su nacionalizam i religija, ruku pod ruku, preuzeli sve poluge moći, uz opravdanje da je za sve probleme u jugoslovenskom društvu, uz komunističko jednoumlje, krivo upravo gušenje nacionalizma i potiskivanje religije u sferu privatnosti (mada je to na Zapadu, u vidu sekularizma, temelj funkcionisanja slobodnog društva). Pa su nam darovali i jedno i drugo, u neograničenim količinama.Tako je jedan totalitarizam jednostavno zamijenjen drugim, a u bosanskom slučaju, tri jedoumlja nastala su od jednog, tri kolektiviteta, omeđena neugaslim ambicijama Srbije i Hrvatske da prošire svoju teritoriju na račun Bosne, i epohalnim nesnalaženjem bošnjačkog i bosanskog političkog uma da nađe izlaz iz ćorsokaka u koji je sam sebe doveo.
Tvrdnja o neprijateljstvu jugoslovenske komunističke ideologije prema religiji pada u vodu kad se pogledaju činjenice. Recimo – intenzivna i nesmetana gradnja džamija u BiH. “I pored sekularizma, ateizma i službene marksističke ideologije, uz vidan blagonaklon države, džamije su se u razdoblju socijalizma obnavljale i gradile u ogromnom broju. Dok ih je 1955. bilo 817, 1970. već imamo 1.437 džamija. To ni u kom slučaju nije bilo zadovoljenje samo vjerskih, već i nacionalnih potreba Muslimana, napisao je Šaćir Filandra.
(Nastavlja se)