Piše: Jusuf Trbić
Otišao je još jedan stari Bijeljinac, otišla je još jedna čaršijska legenda. Umro je profesor Ratko Radovanović, nakon šest decenija bavljenja najvažnijom sporednom stvari na svijetu- fudbalom. Bilo je i drugih ljudi koji su živjeli za fudbal i njemu se posvetili, ali jedan je profesor Ratko, jedinstven spoj neiscrpne energije, znanja, elokvencije, ljudskosti i onog neponovljivog šmekerskog šarma kakav se rijetko sreće. Profesora su svi znali i svi su ga cijenili, svi pored kojih je makar prošla fudbalska lopta, i svi koji su umjeli da vide dobru dušu i jedinstvenog čovjeka među ljudima.
Profesor, profa, Rale, blizak svakom Bijeljincu, u 87. godini je odigrao svoju posljednju utakmicu i zauvijek okačio kopačke na klin. Ostala je neizbrisiva uspomena i ostala je tuga zbog odlaska čovjeka koji je davao posebnu boju i fudbalskoj igri i neponovljivom čaršijskom duhu, koji se polako gasi.
Ratko Radovanović je bio fudbaler, pedagog, trener, učitelj mladih generacija, gimnazijski profesor i sportski autoritet bez premca. Završio je Fakultet za fizičku kulturu u Beogradu, a zatim i Višu trenersku školu, drugovao je sa velikanima fudbala, poput Miljana Miljanića, bio je član Komisije za omladinski fudbal BiH prije 1990. godine i istog takvog tijela u Fudbalskom savezu Srbije. Na klupi bijeljinskog Radnika proveo je decenije, kao trener, pomoćnik trenera, savjetnik i čovjek za sve. Od 1993. do 1996. radio je kao trener u Bahreinu, a po povratku u Bijeljinu bio je koordinator omladinskih selekcija Radnika. Dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad u sportu.
Ratko Radovanović je bio moj profesor u Gimnaziji i čovjek koji je na osoben način obilježio mladost mnogih generacija. Bio je, što bi rekli sportski komentatori, alfa i omega bijeljinskog fudbala više od pola vijeka, i toj igri je, svojim znanjem, entuzijazmom, marljivošću i šarmom dao doprinos po kojem se niko drugi s njim ne može mjeriti. Nikad nisam sreo čovjeka koji je do te mjere živio za ovu čarobnu igru kao moj profesor Rale. Njegova elokvencija, duhovitost, mangupski šmek, njegova otvorenost prema ljudima i toplinea kojom je zračio osvajali su svakoga ko ga je upoznao. Ne vjerujem da se takav čovjek ikad više može pojaviti u ovoj čaršiji.
Originalan, kakav je bio, on je u svojoj staroj kući, koje više nema, svojevremeno podigao spomenik fudbalskoj lopti. Lopta na postolju, a ispod nje ispisana samo jedna riječ: “Hvala”.
A ja sam svojevremeno, u knjizi o prošlosti Bijeljine “Čuvari vremena” napisao:
“Kad bih se ja pitao, već sutra bih podigao skromni spomenik Ratku Radovanoviću, u ime svih ljubitelja fudbala u ovom gradu, sa istim takvim natpisom: “Hvala”.
Sad kad je naš dobri profa zauvijek otišao, ponoviću taj prijedlog. Valjda će jednom ljudskost pobijediti ovaj mrak koji nas je okovao, pa će pravi, vrijedni ljudi dobiti pažnju kakvu zaslužuju.