Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Okupacija Bosne i Hercegovine iz godine 1878, koju je provela Austro-Ugarska, nikako nije prošla mirno kako je to očekivao establišment te tada moćne svjetske i evropske velesile sa carem Franjom Josipom na čelu. Umjesto očekivanog ulaska paradnim korakom i sa bleh muzikom, austrougarske trupe je u Bosni dočekao pravi pakao! Bošnjaci su se odlučili na otpor nakon što je sultan sramno, bez borbe i bilo kakvog dogovora sa bošnjačkim prvacima, predao našu domovinu za zelenim stolom u Berlinu u ruke austrijskog kajzera. Iritirani odlukom sultana, Bošnjaci su se odlučili samoorganizovati i pružiti otpor okupatorima, a po mogućnosti istjerati ih iz svoje domovine, prije svega zato što njih niko ništa nije pitao. Bošnjački prvaci su odmah nakon kongresa stvorili narodnu vladu i na sve strane, širom Bosanskog vilajeta, poslali su proglas o dizanju na oružje i pružanju otporu okupatoru. Bošnjački patrioti su se odazvali pozivu svojih prvaka, i u ljeto 1878. goine masovno se latili oružja i pružili žilav otpor, uprkos izričitom sultanovom naređenju Bosancima da ostanu mirni. Zato je okupacija naše zemlje potrajala od sredine jula pa sve do 20. oktobra 1878. godine. Od samog početka okupacije, u borbama su učestvovali i patrioti iz našega grada. Oni su kao dobrovoljci učestvovali u borbama kod Donje Tuzle, Doboja i Brčkog. Detalje o tome izložiti ću u ovom mom radu prilikom čije izrade sam koristio originalne dokumente iz Austrijskog vojnog arhiva u Beču (Österreichisches Kriegsarchiv-Wien). Poznato je iz istorije da naš grad Bijeljina u tim borbama K&K soldatima nije pružio nikakav otpor i da su ga gradski „oci“ predali u ruke okupatora bez borbe dana 20. septembra 1878. godine. Ali, pri tom se zanemaruje jedna činjenica – da je u vrijeme okupacije granica između Osmanskog Carstva i Austro-Ugarske bila na rijeci Savi i da je naš grad bio udaljen od granice sa Austro-Ugarskom samo oko petnaestak kilometara! Postavlja se pitanj: pa zašto onda okupacione trupe nisu naš grad zauzele odmah na početku svoje kampanje u julu, kada su zauzeli skoro svu Bosansku Posavinu, pa i dio Bosanske Krajine sa Banjalukom, nego tek dva mjeseca kasnije? Odgovor na ovo pitanje je složen i može se, kao prvo, tumačiti činjenicom da se tada Bijeljina nije nalazila na strateškom putu ka centralnim dijelovima naše domovine, nego u perifernom dijelu. Ovaj odgovor svakako ima svoju logiku, ali se postavlja i drugo pitanje: kada su Austro-Ugari doživjeli katastrofalni poraz kod Donje Tuzle i morali odstupiti, zašto nisu nastojali odmah zauzeti Bijeljinu i iz tog pravca, kao i iz pravca Doboja, ponovo udariti na taj grad sa dvije strane? Ja mislim da se tadašnja komanda austrougarske vojske plašila Bijeljine i Bijeljinaca, poučena iskustvima svojih predaka iz ranijih ratova, kada su oni uz vrlo velike žrtve zauzimali naš grad. Bijeljina je predstavljala dosta „tvrd orah“ i zbog svog dobro utvrđenog gradskog šarampova koji se nalazio u samom centru grada.
Istorijske okolnosti u BiH u vrijeme pred austrougarsku okupaciju
Sedamdestih godina 19. vijeka Osmansko carstvo je predstavljalo „kolosa na staklenim nogama“. U Carstvu su vladali anarhija, bezvlašće i korupcija, jednom riječju – opšti haos u kojem je „bolesnik na Balkanu“, kako su Osmansko carstvo tada nazivali, brojao svoje posljednje dane. U cijelom Osmanskom carstvu, pa tako i u njenom preostalom evropskom dijelu u koji je spadala i Bosna i Hercegovina, vladala je velika zaostalost i materijalna bijeda stanovništva. To loše stanje u našoj zemlji koristili su naši susjedi koji su imali teritorijalne pretenzije prema BiH. Subverzivnom aktivnošću na teritoriji naše zemlje knjaževine Srbija i Crna Gora su direktno oraganizirale i naoružavale kršćansku raju i podsticale je na ustanak protiv osmanske vlasti. Tako je 1875. godine počeo „Veliki bosanski ustanak“ koji se, na žalost naših komšija, neslavno završio porazom ustanika. U vještački izazvanom ratnom sukobu došlo je do masovnog stradanja kršćanskog, kao i bošnjačkog stanovništva na teritoriji Bosanskog vilajeta i velikog izbjegličkog egzodusa. Pošto ustanak nije dao željenih rezultata, knjaževine Srbija i Crna Gora su se direktno uplele u rješavanje situacije u Bosni i Hercegovini i objavile su rat Osmanskom carstvu. Rat između Osmanskog carstva i knjaževina Srbije i Crne Gore vođen je od 1876. do 1877. godine. U tom ratu srpska vojska je pokušala zauzeti i Bijeljinu, ali je bila poražena, prvenstveno od strane bijeljinskog bašibozuka. Inače, srbijanska i crnogorska vojska nisu imale nikakvih uspjeha u cijelom ovom ratu. U sukobima sa turskom vojskom srpska je vojska pretrpjela vrlo teške poraze. Ovaj je rat završen porazom Srbije i Crne Gore i mirom koji je potpisan u Istanbulu 28. februara 1877. godine. Kada je u ljeto 1876. godine došlo do velikog ustanka kršćana u Bugarskoj, Carska Rusija je objavila rat Osmanskom carstvu. Ruska je vojska bila jako uspješna u tom ratu. Ovaj se rat završio porazom Osmanskog carstva i mirom u San Stefanu 3. marta 1878. godine. Odredbama Sanstefanskog mirovnog ugovora Srbija, Bugarska i Crna Gora dobile su nezavisnost, a Bosna i Hercegovina autonomiju pod okriljem Srbije! Na ovaj su način bile ugušene stare aspiracije Austro-Ugarske i Engleske na dijelove posrnulog Osmanskog carstva u Evropi i na Bliskom istoku. Pod pritiskom ovih sila ugovor je morao biti revidiran. Zato je organiziran Berlinski kongres, čiji je glavni cilj bio revizija i poništenje Sanstefanskog ugovora. Berlinski kongres održan je od 13.juna do 13.jula 1878. godine u Berlinu.Taj je kongres za duže vrijeme odredio sudbinu naše domovine. Odlukama Berlinskog kongresa potpisnice sporazuma su dale „mandat“ Austro-Ugarskoj na 30. godina da uđe s vojskom u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom uspostave reda i mira pošto osmanska vlast navodno nije bila u stanju da taj red uspostvi. Nakon isteka 30-godišnje okupacije i pošto uspostavi red i mir, Austro-Ugarska je bila dužna da se povuče sa teritorije BiH i da je povrati Osmanskom carstvu. Odmah nakon Berlinskog kongresa 29. jula 1878. godine, austrougarska vojska je krenula da okupira našu zemlju. K&K trupe su predvodili general Josip Filipović sa sjevera preko Bosne, i general Stevan Jovanović sa juga preko Hercegovine. Okupacione trupe su tog dana na tri mjesta prešle rijeku Savu preko pontonskih mostova i bez otpora zauzela gradove Bosanski Šamac, Bosanski Brod i Bosansku Gradišku Nakon dva dana zauzeta je i Banja Luka, a 1. augusta i Prijedor. Saznavši za ovo, stanovništvo Sarajeva i ostalih gradova širom BiH diglo se na noge da brani svoju domovinu od okupatora. U početku okupacije nije bilo nekog značajnijeg otpora Bošnjaka u BiH, koji su se u međuvremenu organizirali kroz Narodni odbor i vladu. Odlučeno je da se okupatoru pruži otpor i da ga se istjera iz naše zemlje! Prvi veći i značajniji otpor Bošnjaka desio se 2. i 3. augusta u sjevernoj Bosni u gradu Maglaju i njegovoj okolini. Nedugo zatim, veliki otpor pružen je i kod Varcar Vakufa, Jajca, Žepča, Tuzle, Brčkog, Stoca, Mostara, a na kraju i u samoj našoj prijestolnici Sarajevu pod vođstvom harizmatičnog Hadži Loje. Iako je pružen veliki otpor, moderno opremljene jedinice austrougarske vojske su ipak iz pravca Doboja i Maglaja napredovale ka Sarajevu. Nakon okršaja kod Kaknja i Visokog, nije bilo prepreke za opsadu glavnog sjedišta bosanskog vilajeta. Uz velike napore i gubitke, austrougarska vojska je uspjela ući u Sarajevo i zaposjesti grad 19. avgusta 1878. godine. Međutim, zauzeće Sarajeva nije značio kraj ratnih operacija i borbi u našoj zemlji. Borbe u Hercegovini, Istočnoj Bosni kao i Krajini rasplamsale su se i bile su nastavljene. Rame uz rame sa Bošnjacima se protiv okupatora borilo i kršćansko stanovništvo, kao u Mostaru, Sarajevu i još nizu mjesta. U odbrani naše domovine od K&K okupacije 1878. godine treba posebno istaći bitku kod Donje Tuzle, kada su naši borci uspjeli odbraniti grad od moćnog okupatora. Među našim hrabrim gazijama, braniocima Tuzle, bilo je i dosta naših Bijeljinaca….
(Nastaviće se)