Senadin Lavić: Preko reforme Izbornog zakona do “trećeg entiteta”

Potpuno je bjelodano da su domovi naroda i uz njih prateći etnički veto glavna kočnica državnog sistema. To je manipulativni mehanizam i besmisleni sadržaj etnopolitike u Bosni koja je kao partijska specijalnost tri etničko-religijske grupacije postala rak-rana bosanskohercegovačkog društva i države.

Piše: Senadin Lavić

Poseban problem je također posao oko reforme Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koji pojedine političke organizacije, prije svega HDZ, žele prilagoditi etničko- religijskom prebrojavanju i razvrstavanju građana, pri čemu će se uvijek znati koja stranka i koji pojedinac “dobija” izbore.

Sva sila ideoloških podvala koje stoje iza Čovićevog projekta svođenja demokratije na etničko
predstavljanje (“legitimni predstavnik”) potpuno je dezavuirana od briselskih europarlamentaraca kao neevropska i antidemokratska. Apsolutno bi bilo naivno pristati na izborni zakon koji bi ozvaničio etničko predstavljanje kao način na koji se nedemokratski i protuustavno uspostavlja sistem aparthejda, etničke diskriminacije i etnoteritorijalizacije. Ali HDZ-ovi kandidati ne odustaju!

Njihov najveći lažnjak je da se “brinu za hrvatski narod” i “legitimno ga predstavljaju”, naročito
kako je to ustanovio Tuđman “humanim preseljenjem” posavskih Hrvata u dogovoru s Miloševićem.

Tuđmanovi sljedbenici u Hrvatskoj, notorni Milanović danas, i u Bosni, Čović i njegovi hadezeovci, uopće ne odstupaju od Franjinih ‘povijesnih bespuća’ koja se potpuno ispunjavaju u ‘etničkom inžinjeringu’ ili u raseljavanju građana Bosne i Hercegovine.

Bosanci tek moraju i trebaju sebi odgovoriti kako je moguće da Dodik i Čović rade ove koordinirane gadosti po Bosni, a niko ih iz tzv. “international community” ne pokušava sankcionirati. Dodika kite po crnim listama, a s njim pregovaraju Escobar, Palmmer, Eichhorst, Sattler, Varhelyi i drugi.

Ali, to sve govori! Zato je važno vratiti u političko mišljenje proces od Lisabona do Daytona u kojem se destruira državni suverenitet i dovodi se do gubitka etatističke suspstancije Bosne i Hercegovine što vodi do trajuće krize. Mi moramo ponuditi odgovor na pitanje: šta se desilo u “pregovaračkom procesu” od Lisabona do Daytona s Republikom Bosnom i Hercegovinom? O tome se mora misliti i pisati.

Neophodno je raskrinkati proces i pokušaj uništenja suvereniteta Bosne kroz spuštanja suvereniteta na etničke grupe i direktno omalovažavanje države. O tome se ne smije šutjeti! Predsjednika HDZ BiH smatra da su “razgovori između SDA i HDZ besmisleni”. (Intervju na RTV HB, 31. 1. 2022.)

Otvoreno pokazuje da ni sam ne vjeruje u bilo kakvu mogućnost postizanja “dogovora” o diskriminatornom i radikalno-etničkom prijedlogu reforme Izbornog zakona BiH koji potpuno ignorira presude Evropskog suda za ljudska prava i zagovara nejednakost glasa pojedinih građana prema etničkom i regionalnom principu. On tvrdo insistira na konceptu tzv. ‘konstitutivnosti’ i ‘legitimnog predstavljanja naroda’, ne odustaje od etnicizma i aparthejda.

Poziva se na neki stranački Sporazum iz Mostara (17. juna 2020.) sa Predsjednikom SDA, Bakirom Izetbegovićem.

Nameće vladavinu ‘partijske države’ i ‘partijskih vođa’ nad vladavinom prava i demokratije. Po tome je pravi Jugoslaven! Vješto razgovore između stranaka predstavlja kao razgovore između Hrvata i Bošnjaka, kao “dogovaranje između naroda”, kao da su cijeli narodi sjeli za sto i “pregovaraju” kao dvije konfrontirane etničko-religijske grupe. Nameće tvrde stavove koje niko od učesnika u razgovoru neće prihvatiti i onda se povlači uz prijetnju i ucjenjivanje.

Čović je 1. veljače 2022. godine, govoreći u Banjaluci, pozvao tamošnje političare da “čuvaju Republiku Srpsku”, tu tvorevinu na kojoj im “svi mogu zavidjeti”. Zna li čovjek šta je rekao? Čini se, nažalost, da zna! U tom dijelu Bosne su poništeni Hrvati i Bošnjaci!

On, ustvari, ne želi nikakav legalan dogovor niti sporazumijevanje, unapređenje društvenog procesa, razvitak, već samo napetost, zaraćenost, ostrašćenost u kojoj još malo može održavati sporni politički projekt tuđmanizma i tzv. “konstitutivnih naroda”.

Pritom, Matthew Palmmer i Angelina Eichhorst insistirali su uporno na pitanju reforme Izbornog zakona, a uopće nisu potencirali na ostalim od 14 pitanja-prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u EU (Dokumenti usvojeni u Briselu 2019.).

Čoviću uopće nije bio interes bilo kakav Izborni zakon nego je ostvarivao dva zadataka: jedan je proruski, to jeste da se malo pokrene nered na trusnom području Balkana jer velikosrpska i
velikohrvatska politika još uvijek misli da “ima pravo” raskomadati Bosnu uz podršku
“pravoslavnog sveta”; drugi je da pokuša predstaviti sebe i HDZ kao konstruktivan faktor pred evropskim i američkim faktorima kojima je stalo do mira na Balkanu, a uz to onda predstaviti sebe kao dosljednog i srčanog borca za hrvatski narod i njegove interese.

Pritom oba cilja su fluidna, prilagodljiva, manipulativna i samo služe glavnom cilju cjelokupne operacije od prošle godine (2021) da se u oktobru po svaku cijenu ostane u vlasti.

Čović i Dodik očajnički trebaju pobjedu na izborima u oktobru i samo ih ostanak na vlasti spašava od opasnih procesa i odgovornosti. To je primarni zadatak njihove “ljubavi i saradnje” koja osigurava da se projekt Beograda i Zagreba protiv Bosne nastavi odvijati po zamišljenom planu.

(radiosarajevo.ba)