Piše: Jusuf Trbić
S prozora svoje sobe, na spratu stare kuće, Idriz Hujdurović posmatra prostrani trg kojim neprekidno tutnje automobili. Nekada je to bio Trg
žrtava fašističkog terora, i na njemu je davno postavljen spomenik narodnom heroju Veselinu Vesi Gavriću. Spomenik, nekim čudom, stoji i danas, ali je trg dobio ime đenerala Draže Mihajlovića, kome je, blizu Vesinog spomenika, podignuto veliko spomen-obilježje. Tako je trg posvećen žrtvama fašizma dobio ime fašiste, čiji su četnici zaklali nesretog Vesu Gavrića. Stari partizan, čija su dva brata takođe bila u partizanskim jedinicama, a otac stradao od ustaša kao partizanski saradnik, danas je na početku desete decenije života. Još vitalan, s obaveznom kravatom i šeširom, čak i kad je sam u kući, gleda i šuti, i ničemu se više ne čudi. Njegov život bio je kao film, pun uspona i padova, pun borbe i tegoba, prošao je on i oluju Drugog svjetskog rata, i jade Golog otoka, i političke progone, ali i velike uspjehe u radu, hapšen je i u posljednjem ratu, ostao je bez starijeg sina i supruge, i nakon svega, dok sjedimo na maloj terasi koja gleda u dvorište, kaže : “ Nije lako, ali nikada nije ni bilo lako. Biće bolje, siguran, sam, biće bolje…”
…………………..
Idriz Hujdurović je rođen 1925. godine, u uglednoj porodici. Njegov otac Mustafa – Mujo bio je zemljoradnik, s imanjem u Velikoj Obarskoj, poznat i cijenjen zbog poštenja i naprednih shvatanja. Kao mladić odbio je da ide u austrougarsku vojsku, pa ga je prijeki sud osudio na smrt, ali je on pobjegao iz zatvora i priključio se komitama. Bilo je to 1888. godine. Uoči Drugog svjetskog rata bio je on vrijedan domaćin, s punom kućom djece, ali se opredijelio za napredni pokret i počeo sarađivati s antifašistima. U njegovoj kući krio se i Đedo Kecmanović, i Diko Ivković sa dva sina, i mnogi 
drugi, i sve do hapšenja bio je sigurna veza za borce ovoga kraja. Priča koju je zabilježio Radovan Ilić pokazuje o kakvom se čovjeku radi. Naime, u martu 1941. godine, nakon jedne prepirke s komšijom u Obarskoj, zbog njive, izbio je sukob, komšija, Srbin, potegao je nož, pa je Mujo jedva izvukao živu glavu. Zbog toga je on podnio tužbu Sreskom sudu. U to vrijeme krenuo je teror ustaške države, pogotovo nad Srbima, pa se Mujo ubrzo zaputio u sud, kod onog istog sudije kome je tužbu predao, i izjavio da tužbu povlači. Kad ga je sudija upitao zašto to čini, kad je slučaj napada na njega jasan, odgovorio je da su Srbi pod ustaškim režimom u teškom položaju, pa ne želi da im i on još više zagorčava život.
Kad su ustaše otkrile na Mujinom imanju veliku bazu u kojoj su se krili partizani, bio je uhapšen i odveden u zatvor u Brčkom, zajedno sa sinom Idrizom. Vojni sud ih je osudio na smrt. Kad su ih vratili u samicu, Mujo je sina uspio izgurati kroz rešetke prozora i uputiti ga da traži partizane. Ubijen je na mostu u Brčkom, zajedno s Natom Vojaković, Rozom Violoni i Nikolom Martićem, partizanskim komesarom. Idriz se u avgustu 1943. godine priključio partizanima. Bio je najprije u 19. birčanskoj brigadi, pa u izviđačkoj jedinici 27. divizije, a u novembru 1944. godine, zajedno s bratom Beganom, komandirom čete u 16. muslimanskoj brigadi, branio je Tuzlu. Zbog pokazane hrabrosti određen je da s grupom od deset boraca ide u Rusiju, da se školuje, jer je imao završena četiri razreda gimnazije i jedan razred srednje tehničke škole. Zbog žestokih borbi na Sremskom frontu zakasnili su da se ukrcaju u avion, pa je cijela grupa ostala u Beogradu. Idriz je tu radio kao oficir pri Štabu 2. brigade KNOJ-a, sve do demobilizacije, kad je nastavio školovanje, do završenog Fakulteta organizaciono-tehničkih nauka.
Nakon toga vraća se u svoju Bijeljinu. U julu 1947. godine postavljen je za građevinskog inspektora, prvog u Jugoslaviji, a već sljedeće godine dobija važan zadatak – da formira građevinsko preduzeće, jer je zemlja bila sva u obnovi i izgradnji. Bio je 1. april 1948. godine. Počeo je s 15 radnika, pa je preduzeće ubrzano razvijao, gradili su Bijeljinu i okolinu, a uskoro su krenuli na gradilišta širom zemlje, pa u inostranstvo. Idriz je radio po 18 sati dnevno, vodio sve poslove, preduzeće je najprije izgradilo sve najvažnije objekte kod kuće – fabrike “Sava”, “Kurjak”, “Mladost”, Fabriku šećera, sve
stambene komplekse i škole, pa onda Metalni kombinat u Zenici, velike hladnjače širom Jugoslavije, hotelske komlekse, velike objekte u inostranstvu…GIK “Rad” je dogurao do 2.000 radnika i postao pojam uspješnih graditelja. Sve to, dakako, nije moglo proći bez posljedica u društvu u kojem se uspjeh kažnjava. Kad je građevinsko preduzeće počelo da se razvija punom parom, po političkoj prijavi Idriz Hujdurović je priveden i optužen, kako se tada govorilo, “po liniji Inform-biroa”. Bila je to strašna optužba za ono doba. Iako je sud donio rješenje u kojem piše da “nema elemenata za krivičnu odgovornost”, na zahtjev nekih ljudi iz Sreskog komiteta, Idriz je upućen na Goli otok, i tu ostao 3 godine. O tome kako mu je tamo bilo ni danas ne želi mnogo da priča. Samo kaže da je njegovoj ženi lično Hasan Grabčanović tada rekao da Idriz nije kriv i da ga je trebalo pustiti, ali to nije učinjeno zbog tadašnjih sreskih političara. Bilo kako bilo, Idriz Hujdurović se, nakon robije, vratio kući. U međuvremenu je njegovo preduzeće zapalo u teškoće, jer nije imao ko da ga vodi, pa je on ponovo imenovan za direktora. GIK “Rad” se opet vratio na stare staze uspjeha.
Usput, jedna zanimljivost. Radeći u kamenolomu, u prašini, Idriz je dobio rak na usni. I sam ga izliječio, kombinacijom meda i trava. Time se i danas bavi, i pomaže ljudima.
A kad je GIK ponovo dostigao visok nivo, Idriz je opet nekima zasmetao. Nakon velikog pritiska ljudi iz Opštinskog komiteta, 1976. godine dao je ostavku na mjesto direktora. Razlog : kako su rekli – nije bio politički podoban. Ostao je u preduzeću kao rukovodilac službe tržišta, pa rukovodilac razvoja Metalogradnje. Penzionisan je 1981-ve, sa 57 godina.
A zašto Idriz Hujdurović nije bio politički podoban, u vrijeme kad se bavio samo svojim preduzećem, i to tako uspješno, i nije imao veze s politikom? Mogući odgovor daje i jedan zanimljivi događaj. Naime, te 1976. godine tekle su rasprave o tome kako bi trebalo da izgleda novi centar Bijeljine, pa je tadašnje političko rukovodstvo predložilo da se ruše Atik džamija i zgrada u kojoj je danas Muzej. Pozvali su u Komitet odgovorne ljude i tadašnji partijski čelnik zatražio je da se svako izjasni pojedinačno da li je za to, ili nije. Možemo samo nagađati kako se u tom času osjećao Idriz, robijaš s Golog otoka, Bošnjak i vjernik.
“ Na moju sreću”, sjeća se on, “ izjašnjavanje je počelo od čovjeka do mene, pa su govorili jedan po jedan, i niko nije smio da se usprotivi.To mi je dalo vremena da smislim šta ću. Kad je došlo do mene, ja sam rekao da ne bih mogao da se izjasnim dok drug Roćko ne kaže šta misli o ovome, jer je poznato da je on čovjek od kulture. Zavladao je tajac. Niko sad nije smio reći ništa protiv Roćka, pa je izjašnjavanje prekinuto, i određena delegacija koja će ići kod Roćka u Beograd. I u delegaciji predsjednik Komiteta. Kad su Roćku rekli šta planiraju, od je skočio i ljutito povikao : “Kojoj je budali to palo na pamet? Zar mislite da istorija od vas počinje?” Niko nije smio ni da zucne. Vratili su se pognutih glava. I džamija je ostala.”
……………………
Idrizov brat Meho Hujdurović bio je čuveni agrarni stručnjak. Diplomirani inžinjer agronomije, nekadašnji glavni referent za poljoprivredu Sreza Bijeljina, osnivač Poljoprivrednog zavoda, organizator proizvodnje, pokretač obrazovanja u ovoj oblasti, izumitelj čuvenog semberskog kupusa…Meho je bio i na viskom političkim dužnostima, a u dva mandata je obavljao dužnost poslanika u Narodnoj Skupštini Jugoslavije.
…………………….
A kad je krenuo novi rat, opet je Idriz Hujdurović bio nepodoban. Uhapšen je i odveden kod Drage Vukovića, šefa državne bezbjednosti, koji je u to vrijeme odlučivao o ljudskim sudbinama.
-”Optužio me je, zamislite, da sam ubijao Srbe i bio član SDA. Pokazao sam mu moje dokumente, koje mi nikad nije vratio, ali, ne vrijedi. Hoće da me pošalje u Batković. Intervenisali su tada za mene neki ugledni Srbi, koji su poznavali i mene i moju porodicu, pa me je pustio, istina nevoljno. I još mi priprijetio da pazim šta radim, i da se javljam. Moglo mu se, šta ćeš.”
………………….
Idriz Hujdurović je već godinama, od kako je krenuo povratak, neizostavan u svim aktivnostima Udruženja povratnika i “Preporoda”. Mnogo puta smo konstatovali da je on, zapravo, najagilniji i najmlađi naš aktivista, jer svuda stiže, i po kiši i po vrelini, na svaku akciju, na svaki sastanak, na svaku promociju ili javnu tribinu. I ništa mu nije teško. Napisao je i knjigu o istorijatu familije Hujdurović. Nevjerovatna je energija koju isijava i danas, u poznim godinama. I to nakon toliko muka, ratovanja, zatvora, rada, stradanja. Uvijek uredan, vedar i nasmijan, i uvijek spreman za razgovor i za rad.
Život je, zbilja, čudo.
(Napomena: Prve dvije fotografije preuzete sa web portala dw.de, autora Emira Muslija)