(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
U sokak preko puta bijeljinskog kina proljeće uvijek dođe naglo. Prošeta prvo ulicama, obiđe gradski park, obasja mlakim suncem visoke krovove, zastane malo na ulazu u sokak, pa onda uleti brzo, bojeći sigurnom rukom krošnje i travnjake zelenilom. Dok dlanom o dlan, proljeće je protutnjalo uskim i dugim sokakom i otišlo negdje na drugu stranu, poput bezbrižnog oblaka.
Tamo gdje sokak zavija, u maloj avliji iskićenoj cvijećem, sjedi Hedija Džafić. Sjedi na verandi, gleda u avlijska vrata, a misli joj lutaju lijepim predjelima nekadašnjeg života. Ona i ne primjećuje topli dah proljeća, ni ruže koje radoznalo izvijaju vratove prema nebu, ni prvi behar na granama višnje pod prozorom, ništa od toga ne ulazi u njene oči. Pred njom defiluje ono što je bilo, a nema ga više. Njena porodica, sad rasturena, njen Hasan koji je 3. novembra 2004. godine iskoračio iz ovog svijeta i otišao tamo gdje nema patnji, ni progona, ni straha, sve njeno što je bilo tako lijepo, a sad je samo sjećanje. Hedija već dugo živi samo u sjećanjima.
« Lijepo smo živjeli u ovoj našoj kući, sa svima smo se slagali, s komšijama, s familijom, sad mi se čini da je sve bilo toliko dobro da, prosto, nije moglo dugo trajati. I danas čujem one prve pucnje koji su razbili taj naš život k*o da je staklena čaša. Komšije se uzbunile, ljudi izlaze na sokak, niko ne zna šta se događa. Odjednom, usred te nervoze, tišina, ni ptice se više ne čuju, ni pas da zalaje. Trenutak zatim upadoše arkanovci. Mi smo bili u našem podrumu, i, na sreću, s nama je bio i naš prvi komšija Veljo Antić, nekadašnji dugogdišnji predsjednik opštine, naš prijatelj. Izvedoše odmah mog Nedžada, mog sina, u podrumu su bili i njegova žena Suada i beba od šest mjeseci. Izvedoše ga, pa ga postaviše uz zid, hoće da ga ubiju. Mi se skamenili. Onda se umiješao Veljo. Kaže da on garantuje za sve komšije, da garantuje svojim životom za nas, za mog Nedžada. Zamoli ih da on nazove Mauzera, i dozvole mu. I njemu je rekao da on garantuje za nas. I tako ostadosmo živi.
Otišli su odatle da pretresaju druge muslimanske kuće. U kući komšije Rizvanovića stanovala su tri Albanca, mladi momci, tihi i vrijedni kao mravi, radili su u pekari. Izveli su ih i odmah počeli tući, svi smo to gledali. Kasnije smo saznali da su ih pobili, tu djecu koja ni mrava nisu zgazila.
Onda je nastala svakodnevna tortura. Nije bilo dana da nam izbjeglice nisu navaljivale na vrata, i da nije bilo Velje, ko zna šta bi bilo s nama. Čim navale na kuću, on nas prevede kod sebe, da nas zaštiti. Uveče nas zovu telefonom, ženski glas kaže : « Sutra ćete plivati Drinom.» Hoće strah da nas uguši. Nismo više mogli izdržati, i odlučimo da idemo. Ali, to nije bilo lako učiniti. Trebalo je imati izlaznicu, pa platiti, pa imati sreće da te ne ubiju na granici, a slušali smo svakog dana za takve slučajeve. Bio je kraj septembra 1993. godine kad su upali gardisti i odmah počeli tući Hasana, tako krvnički, da je to bilo strašno. Ja zavrištim, a jedan od njih me zgrabi za kosu i baci me na drugi kraj sobe. Zatim me je udario nogom u kičmu, mjesec dana poslije toga nisam mogla ni da hodam, ni da sjedim, i kičma mi je ostala trajno oštećena. Hasan – ni mrtav ni živ, nije mogao ni da se digne s poda. Od toga se nikad nije oporavio, imao je deset operacija i najzad je i umro od posljedica udaranja.
Gardisti su doveli nekog Joju Trišića, on je napravio trospratnu kuću na kanalu, a došao je da se useli kod nas. Nas izbace iz kuće, spavali smo kod familije, a onda su nam našli ljude da nas izvedu za 1.400 maraka. Onako nepokretni, u bolovima, krenuli smo, pa šta nam Bog da. Jedva su nas pustili na mađarskoj granici, kao da smo kriminalci. Kako smo se tad osjećali, to je tuga jedna neizmjerna. Godinu dana smo živjeli u Bratislavi, pa onda četiri godine u Austriji, sa sinom i njegovom porodicom. Hasan je išao s operacije na operaciju, živjeli smo u hajmu, tamo smo dobijali samo hranu i sredstva za higijenu, ništa više, ni šilinga. Ni sin ni snaha nisu radili, i kako nam je bilo, bolje da ne pričam.
Pred samo potpisivanje Dejtona stigla nam je vijest o mojoj sestri i ostalim Hamzićima. Taj dan smo bili kod Nedžada, a Hasan mi kaže : « Sanjao sam sinoć tvoju Razu, sjedili su svi pored sinije i jeli, a njoj je zapeo zalogaj u grlu. Ugušila se tu, za sinijom, nisu joj mogli pomoći.» Uveče stiže vijest : moju Razu, i još četvero njih, ubili su Vojkanovi ljudi, ubili su ih za ručkom, za sinijom, svima metak u glavu. Rođak koga su prvog pustili unutra kaže da je bilo jezivo, puno krvi. Prije toga je mojoj sestri poginuo sin Mustafa, bio je odveden na Majevicu, a njen muž Husein umro je od tuge i šoka. To veče su pobijeni Huseinova sestra Ajša ( imala je 65 godina) moja Raza je bila tri godine mlađa, brat Hamdija ( rođen 1928. godine), njegova žena Ćamka ( rođena 1927. godine) i mali Isak, zvali smo ga Elvir, imao je tek 24 godine. Vijest me pogodila poput groma. Mozak mi se odvojio, nisam znala za sebe. Tad sam dobila šećer, i nikad se više nisam oporavila.
Nakon svega, nakon velikih muka, dobrovoljno smo se vratili 30. jula 1999. godine. Nismo htjeli u kolektivni smještaj u Šatoroviće, vratili smo se u Bijeljinu, stanovali smo tu, kod Zlate, u ljetnoj kuhinji, bez vode i struje. Opet nam je Veljo pomogao da vratimo kuću i regulišemo penziju. I hoću da ti kažem još za Velju, nek se zna, čini mi se da neću moći umrijeti ako se to ne sazna. Veljo i njegova Draginja pomagali su nam kao da su naši najrođeniji, i ne samo nama, štitili su i pomagali sav komšiluk koliko su mogli. Spasio nas je od arkanovaca, spavali smo kod njih mnogo puta, i mi i drugi, svima su vrata bila otvorena. Za svakoga su imali bar lijepu riječ, a i to je u ono zlo doba bilo mnogo. Da nije bilo njih, mi se ne bismo ni vratili u Bijeljinu. Kad je Veljo iznenada umro, iz Sarajeva su na sahranu došla dva autobusa. I danas se s Draginjom slažem bolje nego sa rođenom sestrom. Hasana smo zajedno liječile, ona je išla da kupuje lijekove, vozila je Hasana u Hitnu pomoć, činila sve što je trebalo, nikad joj se ne mogu odužiti. Želim da se zna da i tako dobrih ljudi ima. Da se ni to ne zaboravi.»
U očima Hedije Džafić pojavile su se u tom času dvije krupne suze. Zaćutala je i zagledala se u pod. Nad verandu se nadvila sjenka oblaka, tišina se spustila u avliju, i znao sam da smo završili razgovor. Izašao sam polako na sokak i zatvorio za sobom avlijska vrata. Hedija je gledala za mnom, pogledom koji je, činilo mi se, obuhvatao sve oko mene, i sokak, i kuće, i prolaznike, i čitav onaj bivši život o kojem ona svakoga dana sanja. Ostala je u svom snu, a ja sam krenuo sokakom koji kao da nije imao kraja. Iza mene je muklo odzvanjala tišina.