Piše: Jusuf Trbić

U posljednjoj sedmici glavna medijska zvijezda na ovom dijelu Balkana ( u jakoj konkurenciji) bio je srpski patrijarh Irinej. Doduše, nije mu prvi put. S vremena na vrijeme dični patrijarh izgovori besjedu koja uzburka političku scenu i podsjeti nas na činjenicu koju počesto zaboravljamo : da se rat protiv Bosne i dalje vodi, nesmanjemom žestinom, samo drugim sredstvima. Nekad je taj rat kršten floskulom “ borba za srpski etnički prostor”, to jest za teritoriju Velike Srbije, u kojoj će svi Srbi živjeti. Ili skoro svi. Kad su topovi umukli i stigao dejtonski mir  (tačnije : primirje) velikosrpska ratna mašinerija  samoje promijenila lozinku. Sad je to “ borba za srpski duhovni prostor”. A taj se prostor, dakako, do posljednjeg milimetra poklapa s kartom Velike Srbije. Umjesto generala, sad juriš predvode političari, medijski rodoljubi, akademska teška artiljerija, kreatori školskog sistema, i, naravno, crkva, koja danas predstavlja svojevrsno ministarstvo “nebeskih poslova” Ali, za razliku od svih ostalih, crkveni velikodostojnici, na čelu s patrijarhom, nisu promijenili čak ni retoriku. Za njih rovovi još nisu zakopani.

 

Gdje su Srbi – tu je Srbija 

                      

Crkva je bila jedan od temeljnih stubova velikosrpskog pokreta. Ona je inspirisala, podsticala i svim sredstvima pomagala rat za teritorije s kojih treba ukoniti sve druge i drugačije, ognjem i mačem, a taj rat proglasila je svetim ratom, dajući time, unaprijed, oprost za sva zla koja velikosrpski jurišnici počine. I ne samo oprost. Srpska pravoslavna crkva je najveće zločince proglasila herojima, pa je, recimo, za sveca proglasila Hitlertovog obožavatelja Nikolaja Velimirovića,  dodijelila je visoko crkveno odlikovanje Vojislavu Šešelju, promovisala je knjigu zločinca Milana Lukića, koji se proslavio spaljivanjem živih žena i djece, a nikada, ni jednom riječju, nije osudila srpske zločine, pa čak ni rušenje džamija. Srpski patrijarh je nedavno pozvao da se Kosovo vrati u sastav Srbije, ako ne može drugačije, onda silom, a njegove mrzilačke izjave na račun Bosne i Bošnjaka redaju se kao na filmskoj traci. Na nedavno održanom Sajmu knjiga u Beogradu (na predstavljanju projekta “Dušu nisu ubli”, u organizaciji Predstavništva RS-a u Srbiji i Uprave za saradnju sa Srbima u dijaspori i regionu) ponovio je žalopojke o tome kako je srpski narod u 20. vijeku “ stradao takvim stradanjem kakvo istorija nije zapisala”, upoređujući to sa stradanjem armenskog i jevrejskog naroda. Ali, upoređujući Srbe i Jevreje (što nije ništa novo),  nije se sjetio da je srbijanski režim Milana Nedića u Drugom svjetskom ratu istrijebio Jevreje u Srbiji, i to tako brzo i efikasno, da je dobio posebno priznanje od Nijemaca kao prva “judenfrei” država u Evropi. Crkva je u svemu tome bila Nedićeva desna ruka. Uporediti žrtve Jevreja, izloženih užasnom genocidu, koji je odnio preko šest miliona života, sa Srbima, čiji je režim prije samo dvije decenije počinio jedini genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, i  pri tome podržavati Nedićevu rehabilitaciju  – zaista je čudovišno. Pri tome je brižni patrijarh poručio Srbima u manjem bosanskom entitetu : Čuvajte Republiku Srpsku i onoga koji danas vodi i predstavlja narod Republike Srpske. To je jedini način da opstanemo na tamošnjim prostorima”. A onda je prvi čovjek SPC, da ne bude zabune, dodao : “Zato volimo svoju otadžbinu. Gde god živeli Srbi to je Srbija, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mestima. Da se Srbi ovde i u svetu slože, te da misle o svojoj otadžbini svojoj istoriji slavnoj i velikoj istoriji našega naroda”. Gdje živi jedan Nijemac, tu je Njemačka, govorila je nakad Hitlerova propaganda. Gdje je jedan Srbin ( njegova krv ili kosti, kako je slikovito rekao patrijarh), tu je Srbija – taj zlokobni fašistički poklič izronio je, eto, na kraju druge decenije 21. vijeka, i to na jednom sajmu knjiga.

Na ove izjave reagovali su novinari, posebno u Srbiji, ali, zanimljivo je da je  bilo vrlo malo, ili nikako, reakcija političara, pogotovo iz BiH. Oštrim i otvorenim saopštenjem oglasio se samo Rijaset Islamske zajednice BiH.

“Još jednom se pokazalo da je ideja ‘velike Srbije’ koja je prouzročila stradanja miliona ljudi na ovim prostorima začeta, odgajana i provedena u dijelu svećenstva i srpskih nacionalističkih elita. Zabrinjava da se ta ideja i danas ponovo oživljava kroz istupe zvaničnika i različite političke i društvene inicijative”, stoji u izjavi koju je povodom Irinejeva istupa objavila Islamska zajednica u BiH.

Podsjetili su kako je u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća ubijeno stotinu imama, na stotine ih je stradalo u logorima srpske vojske, porušeno je 614 džamija i skoro hiljadu drugih vjerskih objekata,  sistematski i planski, tako da od njih nije ostao ni kamen na kamenu na čitavoj teritoriji koju su kontrolisale Karadžićeve snage. Islamska zajednica u BiH, kako je rečeno,  nada se da pravoslavno sveštenstvo i vjernički pravoslavni narod u BiH ne podupiru izjave Irineja, koje potkopavaju suverenitet BiH kao države i siju razdor među narodima.

“Jedino s čim se u IZ slažemo u izjavama Irineja jest njegova konstatacija da ‘narod koji stvara povijest na zločinima i krvi drugih naroda nema budućnost'”, stoji u saopštenju.

 

Je li Bog Srbin ?

     Treba podsjetiti i kako srbijanskom patrijarhu Irineju ovo nije prvi put da veliča ideju velike Srbije i zločinački četnički pokret, pa je tako u svojoj poslanici u povodu pravoslavnog Božića 2014. godine citirao poklič: “za krst časni i slobodu zlatnu”, koji je koristio četnički pokret ratnog zločinca Draže Mihailovića u Drugom svjetskom ratu. Iste je godine tražio od srbijanskog Ministarstva prosvjete da promijeni udžbenik iz istorije za 6. razred, jer nije bio zadovoljan činjenicom da su Albanci i u prošlosti živjeli na Kosovu. Ali, ni njegov prethodnik, patrijarh Pavle,  nije  se mnogo razlikovao.

Krajem 1993. godine, u intervjuu austrijskim novinama, patrijarh Pavle je izjavio da su Srbi domaće stanovništvo u BiH, a da su Muslimani stigli sa Turcima. Oni, kako je rekao patrijarh, žele dovesti Srbe u položaj “bez ikakvih prava, jer tako traži njihova vera,  a sam Kur*an “propoveda sveti rat kao sredstvo za proširenje vere. Taj koncept se stran kršćanstvu.” Nešto slično je  svojevremeno izjavio i vladika Kačavenda : “ Mi Srbi vrlo dobro znamo da za jedan određeni dio Muslimana vrijedi pravilo : što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima.” ( “Evropske novosti, 4, mart 1992.g.). U intervjuu za Vanity Fair ( juni 1994.g.) patrijarh Pavle je, pored ostalog, rekao i ovo : …” jer ja verujem da se Srbi moraju boriti sada kao nikad ranije, da bi sačuvali ne samo svoju crkvu nego i same sebe.”

Poznato je da su sveštenici učestvovali u svim ratnim pohodima, blagosiljajući srpske borce, a ponekad su i sami učestvovali u akcijama etničkog čišćenja. Zapamćena je fotografija vladike Filareta s mitraljezom, pored tenka, ali i otvoreno Kačavendino huškanje da se počini genocid u Srebrenici, kao osveta “Turcima”. Ubijanje Bošnjaka crkva je nastojala prikazati kao zaštitu Evrope od muslimanske opasnosti, a muslimane kao rođene fanatike, teroriste i fundamentaliste, koje treba eliminisati po svaku cijenu. Oni su, kako su govorili tada, a govore i danas, nekada bili Srbi, pa su promijenili vjeru i postali “defektan genetski materijal”, kako je isticala i Biljana Plavšić.

A patrijarh Irinej je nedavno o Bošnjacima rekao i ovo: “ Nećemo ulaziti u to kako su i zašto oni postali to što jesu, sigurno ne od vrućih kolača. Samo njihovi preci znaju šta ih je uslovljavalo da promene veru…Svi su oni potomci Svetog Save i to treba da znaju.” Uz to je podržao i ideju referenduma o odvajanju Republike Srpske od BiH. “To ne bi bilo nikakvo čudo”, rekao je. “Taj proces je već krenuo. Ako može Kosovo da se odvoji od Srbije, zašto se RS ne bi odvojila od Federacije BiH i pripojila Srbiji? Za tako nešto ima mnogo više razloga, jer se oduzimanjem Kosova prave dve albanske države, a Srbija s RS bi bila jedna srpska država kao što je bilo vekovima.”

Dakle, Srpska crkva ne mijenja ni dlaku ni ćud.

Sjećamo se da je  u jeku srpskih osvajanja  i masovnog ubijanja i protjerivanja Bošnjaka i Hrvata, Radovan Karadžić  slavodobitno izjavio da je “ i Bog u ovom mandatu  Srbin”. Crkva  nikad nije osudila ovu nečuvenu blasfemiju. Naprotiv, tu je izjavu, na svoj način, Irinej potvrdio u Banjoj Luci, tvrdnjom da je Republika Srpska “Božje djelo”, da je nastala “po Božjoj promisli”. A to znači da su svi zločini počnjeni u ime Velike Srbije bili, zapravo, bogougodno djelo, koje je sam Svevišnji blagosiljao. O tome u komentaru Tomislav Marković kaže :

“Irinejeva inovativna misao kojom svaljuje na Boga odgovornost za sva zla na ovom svetu, nameće brojna ozbiljna teološka pitanja. Ako se sve zbiva po Božjoj volji i promisli, a pogotovo događaji koji su doveli do stvaranja Republike Srpske, to bi onda značilo da su njeni tvorci delali u sadejstvu s Bogom, kroz saradnju Božje blagodati i ljudske volje, što bi rekli teolozi – u sinergiji.

Da li su onda čuvari u logoru Omarska premlaćivali zarobljenike da bi sproveli volju Božju u delo? Da li je spisak nesrba za odstrel zločincima iz Prijedora diktirao Duh Sveti? Da li su u hotelu “Vilina vlas” Milan Lukić i njegove zveri u ljudskom obličju silovali po promisli Božjoj? Da li je Sarajevo godinama ubijano po Božjoj zapovesti? Da li je možda i genocid u Srebrenici izvršen po Božjoj volji i promisli? Ovakva pitanja mogu se ređati u beskraj, a Irinej bi na svaki upit – ako sledi logiku sopstvenog bogoslovlja – morao da odgovori pozitivno”.

A ako Srpska pravoslavna crkva i patrijarh Irinej smatraju da su svi bezbrojni zločini počinjeni u ime Velike Srbije Božije djelo, to znači da bi takvi bili i svi eventualni budući zločini te vrste. Nama, koji smo preživjeli takva “bogougodna” djela, ostaje samo da se zapitamo : priprema li to Crkva teren za nekakav novi sveti rat, kojim bi bio dovršen epohalni, božanski poduhvat pod naslovom “ Svi Srbi u jednoj državi”?

Komentari