Piše: Jusuf Trbić

Nigdje kao u Bosni i ovom dijelu Balkana vrijeme ne teče naopako, nigdje kao ovdje mrtvi nisu tako glasni, niti je igdje toliko važno ono što je bilo i davno nestalo. Za nas je važnije ono što je bilo prije šest stotina godina, ko je koga na Kosovu, ko je od koga nastao i šta je ko kome radio, nego to što danas nemamo ni hljeba, ni života. Kod nas još traje ustanak protiv Turaka, Mladićevi zločinci svete se tim omrznutim Turcima u Srebrenici, Gavrilo Princip još nateže oroz na pištolju, a Prvi svjetski rat nije ni blizu kraja. A tek onaj Drugi rat! Nijemci opet okupirali Evropu, a četnici naknadno pobjeđuju partizane s nulom.

Al da se makar približno zna šta se dešavalo, da je istorija napisana, a istoričari samo ispituju i ispravljaju neke sitne detalje, pa hajde.  Ma, jok! Sve se iznova briše i piše, kako ustaneš ujutro, prvo provjeravaš je li se šta promijenilo na Sremskom frontu il u borbi srpskih ustanika i sultanove vojske prije dvjesta godina. Posebno su u tome agilni oni kojima smetaju Bosna i Bošnjaci, a bogami i partizani i antifašisti, pa su Miloševićevi i Tuđmanovi jurišnici pobili, protjerali, popalili, porušili sve što su stigli,  kako bi čitavu istoriju opet promijenili i prilagodili sebi. A prije toga, u vremenu do ovog posljednjeg rata, primitivci su u Bijeljini porušili sve što je bilo bolje od njih, sve što je ličilo na grad, da bi grad prilagodili sebi. Pa to rade i danas. Uz to,  ako se uzme u obzir da smo i mi, ovako lijeni i neprosvjećeni, i sami, bez ičijeg pritiska,  pozaboravljali mnogo više nego što smo zapamtili, nije ni čudo što tek sad lutamo po istoriji  i pokušavamo da iščeprkamo ono što se zagubilo.

10014580_426129344189962_1870979998_n      Bijeljinci su, čini mi se, šampioni zaboravljanja. I da nije bilo Mustafe Grabčanovića, koji je sam, na svoju ruku, istraživao i bilježio istoriju ovog kraja, pitanje je šta bismo danas znali o sebi.

Mustafa je bio neobičan čovjek. Vođen nekim unutrašnjim pozivom, nekom čudnom snagom, život je posvetio istoriji svog kraja. Rođen je u Bijeljini 15. januara 1912. godine, u uglednoj porodici, koja je došla iz Užica. Njegov otac Ibrahim rođen je u Užicu 1862. godine, ali je kao beba, zajedno sa svojim ocem Mustafom i porodicom, protjeran iz tog nekad lijepog grada, kad je u Miloševoj Srbiji krenulo etničko čišćenje i brisanje svega što je na muslimane podsjećalo. Naselili su se u Bijeljini, a porodica je nastavila svoj stari posao – trgovinu na veliko i malo. Mustafin đedo Hasan umro je 1870. godine i ukopan na mezarju u centru naselja, gdje se danas nalazi pijaca. Mustafin otac Ibrahim-beg, ugledni trgovac,  uspješno je trgovao sa Ugarskom i Srbijom i imao pravo bogatstvo za ono doba : tri lijepe kuće i dvije magaze u gradu. Čini se da je jednako uspješan bio i u stvaranju potomstva – prva žena Emira Hadžisalihović rodila mu je sinove Omera, Saliha, Jusufa i Huseina i kćerke Hafizu i Zumru, a druga žena, Šaha Salihbegović, rodila je sinove Mustafu i Hasana i kćerku Hanumicu. Mustafa je zavrio osnovnu školu i gimnaziju u Bijeljini, a zatiim se za državnog finansa školovao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Tu je školu završio sa činom oficira finansijske policije. Nakon toga vratio se u svoj grad, tu se zaposlio, a radio je i u Tuzli, Rogatici i Brčkom. Oženio se 1940. godine Fikretom Pjanić, sa kojom je dobio sinove Ibrahima, Fejsala, Abdulaha i Sauda, a njegova žena se, kao i on, bavila pisanjem pjesama, što je u ono vrijeme bila prava rijetkost. Njegov brat Hasan bio je učesnik komunističkog pokreta, istaknuti antifašista i organizator ustanka, a poslije rata je obavljao niz važnih političkih dužnosti, i bio jedan od najistaknutijih Bošnjaka svog vremena.

Mustafa je bavio mnogim stvarima, bio je dobar fudbaler, ali je kao pjesnik postao poznat u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Već kao srednjoškolac štampao je prvi dio zbirke pjesama “Bosna”, i to je prva knjiga koju je objavio neki Bošnjak koji je živio u Bijeljini. Objavljivao je pjesme u književnim časopisima i bio jedan od najboljih pjesnika u Bosni. Drugu knjigu poezije, “Krajolici moje Semberije”, štampao je u Umagu 1984. godine, skoro pola vijeka kasnije.

Jedan događaj presudno je uticao na njegovo životno opredjeljenje. Pedesetih godina prošlog vijeka, politički vrh Bijeljine pokrenuo je izradu urbanističkog plana grada, a sastavni dio toga plana trebalo je da bude i monografija grada, pisani tekst koji bi dopunjavao taj dokument. To je trebalo da  bude mala publikacija koja govori o geografiji, istoriji, kulturi i tradiciji Bijeljine, a Mustafa je preuzeo na sebe da bude autor tog teksta. Urbanistički plan je završen 1956. godine, ali je Mustafa nastavio da se bavi istorijom svog kraja, sa posvećenošću kakva se rijetko viđa. On se istorijom bavio na način kako to rade pravi naučnici – studiozno, temeljito, dosljedno. I radio je na tome svakoga dana. Pričali su mi da je sedamnaest svojih godišnjih odmora proveo, o svom trošku, u muzejima i arhivima Beča, Istanbula, Sarajeva, Beograda, Budimpešte, istražujući i sakupljajući građu koja će Bijeljini i Bijeljincima sačuvati sjećanje.

Svoje tekstove Mustafa je objavljivao u Semberskim novinama, u rubrici “Iz istorije našeg kraja”. Urednik tih novina bio je nekoliko godina Halid Rifatbegović, i tada je i počela da izlazi ta serija tekstova. Ja sam radio kao novinar u tim novinama, a zatim sam, više od decenije, sve do pred agresiju na Bosnu, bio urednik. Novine su izlazile dva puta mjesečno, i za sve to vrijeme nikad se nije desilo da Mustafa zakasni ili da, ne daj Bože, ne napiše tekst. Bio je tačan kao sat. Iz broja u broj redale su se slike bijeljinske istorije, objektivne, nepristrasne, precizne i zanimljive. Sve do Mustafine smrti 4. avgusta 1990. godine.

U toku rata boravio sam nekoliko godina u Njemačkoj, i tamo me bez prestanka proganjala slika uništavanja Bosne, Bošnjaka i bosanske istorije. Znao sam da je samo Mustafa pisao o istoriji Bijeljine, i ako njegovi tekstovi nestanu, nestaće i naše sjećanje. Čim sam se vratio kući dao sam sebi zadatak da se to nađe i štampa, po svaku cijenu. Najprije smo osnovali Bošnjačku zajednicu kulture “Preporod”, i to je bio najznačajniji čin u novijoj bošnjačkoj kulturnoj istoriji ovoga kraja, jer je “Preporod” za jednu deceniju štampao dvadeset knjiga – deset puta više nego u cijeloj istoriji Bijeljine, kad su Bošnjaci u pitanju. U sve to i sudbina je umiješala prste. Mustafini sinovi spasili su te radove, a javio se, sasvim neočekivano, i Bijeljinac Jasmin Ahmetović, koji živi na Krku, u Hrvatskoj, sa željom da pomogne izdavanje knjiga. Dalje je sve išlo mnogo lakše.

Istorija Bijeljine Mustafe Grabčanovića danas je najbolji i najpostojaniji čuvar našeg sjećanja. To je knjiga koja je stvorila temelj za nova istraživanja i dala jasne i detaljne slike naše prošlosti, bez ikakvih ideoloških, političkih, vjerskih ili nekakvih drugih jednostranosti, i pokazala da i prošlost može da bude jasna, zajednička priča. Bez Mustafe Grabčanovića bili bismo izgubljeni u vremenu.

Zato je zadatak onih koji dolaze da ovom velikom čovjeku podignu spomenik u našem gradu, i da mu se tako oduže za ono što je učinio. To će biti spomenik pameti, istrajnosti, znanju, intelektualnom poštenju, spomenik žrtvovanju pojedinca za zavičaj, spomenik svemu onome u čemu danas toliko oskudijevamo, a potrebnije nam je nego ikad. Danas, kad one naše stare Bijeljine više nema, kad su Bijeljinci rasuti po svijetu, a naša istorija i kultura devastirani, sjećanje je jedina brana nestajanju.

A to sjećanje sačuvao je za nas Mustafa Grabčanović.

Komentari