Piše: Jusuf Trbić

Dođe, eto, i ova nova 2019. godina. Da bogdo nije. Ima četvrt vijeka kako nam je krenulo nizbrdo, pa nam svaka nova godina gora od one prethodne, ne znam dokle će tako. Uz to, sve smo stariji, i kao pojedinci, i onako, đuture, pa ćemo uskoro biti najstariji narod u Evropi, jer nam mladi odoše listom. Ako tražimo ono što je obilježilo 2018. godinu, to je sigurno neviđeni egzodus mladih i stručnih ljudi, što će nas uskoro sasvim zaviti u crno. Jer, ne samo da ostajemo bez stručnjaka i radne snage, već nam se cijelo društvo rasturi, ko da se rat ponovo vodi, ovoga puta mirnim putem. Odlaze ljudi iz svih dijelova države, džaba su fašisti ubijali i kasapili Bosnu i sprovodili etničko čišćenje, jer je najviše odlazaka zabilježeno u etnički čistim sredinama. Ali, političari se ne bune, valjda misle da će lakše vladati bez naroda. Profesor Asim Mujkić kaže da  “egzodus produžava vladavinu nacionalista, ali je ona na duge staze neodrživa. Egzodus je eutanazija naroda. Kada teritoriju čistite od vlastitog naroda – to je posljednja faza etničkog čišćenja. Kratkoročno – to je dobro za nacionalističke elite, ali dugoročno – to je smrt za svaku nacionalističku politiku, jer više neće imati ljude kojima vlada”.

U prošloj godini bili su izbori, koji su, još jednom, čitavom svijetu pokazali svu apsurdnost društvenog uređenja u nesretnoj zemljici Bosni. U državi koju nastanjuju divlja balkanska plemena glasa se kao nigdje u svijetu, po zasebnim prokletim avlijama, a kako god da se  glasa, građani izgube izbore. Na čelo države došao je Milorad Dodik, koji svakodnevno negira tu istu državu i traži da se ona pocijepa, što se nigdje u svijetu ne može desiti. Prije neki dan on je u Beogradu, pred mnoštvom novinara, zatražio od Aleksandra Vučića da ubrza pripajanje Srbiji njegovog feuda, zvanog Republika Srpska, dakle, da uzme pola države kojoj je on predsjednik. Da je, recimo, tražio da se ta polovina, ili cijela Bosna pripoji Americi, Njemačkoj, Kanadi ili nekoj drugoj bogatoj i sređenoj državi – pa da se i razumije, ali siromašnoj, ojađenoj, nedemokratskoj zemlji, iz koje ljudi takođe bježe glavom bez obzira – e, to je već previše. Taj isti dan je šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić,, nekadašnji portparol Slobodana Miloševića, izjavio kako je bh. entitet Republika Srpska “najveće dostignuće srpskog naroda u 20. vijeku”. Baš kao što je govorio Dobrica Ćosić. Uz to je naveo da je obaveza Srbije da štiti srpski narod u svim okolnim zemljama ( Evropu nije pominjao), ne navodeći, naravno, ko srpski narod napada u tim državama i od koga ga štite..Zaboravio je reći kako je to izgledalo kad je Srbija posljednji put štitila Srbe i srpski prostor devedesetih godina prošlog vijeka. Nije se sjetio.

Skoro istovremeno je Sabor Hrvatske donio ( 14. decembra) posebnu Deklaraciju o BiH, u kojoj se, ne slučajno, pominju „hrvatski prostori“ i traži izmjena Ustava i zakona  u drugoj, suverenoj državi. Jasno je da su se najbolji neprijatelji opet složili i bratski zagrlili kad je u pitanju cijepanje Bosne. Hrvatski režim, kao i onaj beogradski, traži za sebe dio Bosne, pod starom parolom : “ Jebeš zemlju koja makar dio Bosne nema”. Nije teško zaključiti da im je, sa približavanjem konačnog rješenja za Kosovo, voda ušla u uši, jer će se, nakon toga, Amerika i EU okrenuti Bosni, moraće se sprovesti odluke Evropskog suda pravde i mijenjati sistem u pravcu građanskog društva, kakvo imaju sve normalne države. Oni misle da jedino Bosna mora biti nenormalna, jer nacionalističke politike mogu biti uspješne samo u takvim državama. Njima se pridružuju i bošnjački politički lideri, kojima itekako odgovara etnička podjela, samo što neće to da priznaju, pa se, na specifičan način, zalažu za drugačiju Bosnu. “ Selam alejkum, mi smo za građansku i sekularnu državu”, kažu. Ali im, izgleda, niko ne vjeruje. Možda zato što kod nas vladaju seljaci, građana ni na vidiku.

“Mi zapravo nemamo ni građana, i to je naša tragedija”, kaže Esad Bajtal.  “Imamo etno-podanike. I sve dok razdruženi etno-podanici u odbranu svojih prava – ljudskih, civilizacijskih, demokratskih – ne stanu kao združeni građani BiH, ovdje neće biti ni reda, ni demokratije niti pravne države. Vladat će samovolja, kakvu smo na djelu vidjeli i u Banjoj Luci” A vidjeli smo kako policija RS-a tuče ljude koji već mjesecima bezuspješno traže pravdu za ubijenog mladića Davida Dragičevića.  Kao u najboljim danima Čaušeskua u Rumuniji. Novinar Aleksandar Trifunović  napominje : “Ovo nas, bez ikakve sumnje, čeka u naredne četiri godine. Nema ovo, niti je ikad imalo veze s RS-om, patriotizmom, odbranama i zaštitama i sličnim tlapnjama. Ovo je čisti uspješan biznis koji se mjeri milijardama godišnje, a sistem je tu da zaštiti oteto, po cijenu života, tuđih”.

Dodik je to potvrdio na sebi svojstven način. Optužio je za sve banjalučko Okružno tužilaštvo, pa je čak zaprijetio, ako tužioci uskoro ne riješe slučaj, da će on lično pozvati narod na proteste. A pošto on ima apsolutnu moć u RS-u, pošto on postavlja i tužioce, i policijske šefove, i sve druge, ispada da će on predvoditi proteste protiv samog sebe. E, toga se nije sjetio još ni jedan političar u istoriji. Da, jedan je Dodo, Veliki Baja!

A da su stvari gore nego što smo mislili, potvrdio je i Željko Komšić, čiji je izbor za člana Predsjedništva pozdravio svaki normalan građanin ove države. Mi, koji dišemo na škrge u ovoj političkoj močvari, povjerovali smo da će to biti početak odlučne borbe za građansko društvo, čiji je Komšić zagovornik. Ali, prvi njegov potez u Predsjedništvu BiH bio je da smijeni sve ambasadore Hrvate, grupno, zajedno s Dodikom, koji je, na isti način, smijenio sve Srbe, a obojica su pri tome imali podršku trećeg, Šefika Džaferovića. Dakle, nakon svih priča da članovi Predsjedništva ne predstavljaju narode, već sve građane, što je tačno, Komšić ponovo preuzima etničku matricu, po principu : neka se svako  brine za svoje stado. “Ne smijemo se praviti naivni”, kaže profesor Zoran Pajić, “  ugled BiH jeste doveden u pitanje, jer diplomatska praksa i običaji ne poznaju ovu vrstu predstavljanja države, koje bi se svodilo na zastupanje nacionalnih interesa jednog naroda (Dodik) ili partijskog obračuna članova Predsjedništva iz drugog naroda (Komšić). Naravno, ima slučajeva u diplomatskoj praksi da se opozove ambasador koji je brukao svoju državu bilo profesionalnim ili privatnim ispadima, ili se pokazao nesposobnim za šefa diplomatske misije. Ali, to u ovom slučaju, prema izričitim ili nedorečenim “obrazloženjima”, nije bio slučaj. Ovdje je sada, pravno i politički, najvažnije javno saznanje da u Predsjedništvu postoji ilegalan i nelegitiman konsenzus po kojem, u krajnjoj liniji, jedan ambasador (treba da) predstavlja ili interese svog naroda ili političke partije koje predvodi njegov predlagač. Dakle – “Car je go!”, kako kaže Andersenova bajka”.

Da, naši carevi su goli, u metaforičkom smislu, ali smo mi ostali bukvalno goli i bosi, pored njih takvih, i čini se da nema nade da će uskoro biti bolje. Osim ako zajedno ne ustanemo i podignemo glas. Ali, za to su šanse male, i sve manje.

Sretna vam nova 2019. godina. Kakva će nam ona biti, niko ne zna. Ko preživi – pričaće.

Komentari