Piše: Jusuf Trbić

Svečano otvaranje banjalučke Ferhat-pašine džamije, poznate kao Ferhadija, veliki je korak u dugom i mukotrpnom obnavljanju onoga što su uništili velikosrpski fašisti u toku rata protiv BiH. To je bio rat za stvaranje etnički čiste teritorije koja će se, u pogodnom trenutku, pripojiti Srbiji, ali i rat za uništenje Bošnjaka kao naroda, za uništenje njihovog identiteta, njihove istorije, kulture i kulturne baštine. Bio je to široko zamišljeni i izvedeni genocid na teritoriji većoj od polovine bosanske države, jer genocid je, po međunarodnim konvencijama, planirani zločin eliminisanja jedne etničke grupe, jednog naroda ili dijela naroda, sa neke teritorije i uništavanje tragova njegovog postojanja. Sve je to izvedeno kao državni projekat, u koji su se uključili i državni organi, vojska i policija, intelektualci i Akademija nauka, mediji i Srpska pravoslavna  crkva, a s njima i ogroman broj građana, opijenih zovom propagande ogromnih razmjera, i motivisanih lažnom istorijom, mitovima i opsjenama, i razarajućom mržnjom proizvedenom u velikoj fabrici  srpskog rodoljublja. Poziv na stvaranje Velike Srbije, države samo za Srbe, očišćene od svih drugih i drugačijih, bio je opijum kojem su odoljeli samo malobrojni.

Recept za stvaranje takve države nije bio nov – trebalo je samo zaviriti u prošlost i vidjeti kako se to radilo kad se Turska povlačila s ovih prostora. Tada je uništeno sve što je na muslimane podsjećalo, svaki trag, svaki kamen, a čitav dugi period turske vladavine bačen je u duboku tamu zaborava. Decenijama je bilo zabranjeno pominjanje bilo čega dobrog iz tog perioda, bilo kojeg muslimanskog i bošnjačkog pisca, pjesnika, umjetnika, naučnika, graditelja, državnika, vojskovođe, bilo čega što o Bosni govori kao o hiljadugodišnjoj zemlji i o Bošnjacima kao samosvojnom narodu. Krunu te politike pokušali su da ostvare  četnici Draže Mihajlovića u Drugom svjetskom ratu, genocidom nad Bošnjacima i pokušajem stvaranja Velike Srbije. Ali, to je bilo doba svjetske borbe protiv mraka fašizma, i takav fašistički program bio je osuđen na propast. Ali, zagovornicima Velike Srbije šansa se ponovo ukazala u trenutku kad su shvatili da se Jugoslavija neće moći održati u obliku u kojem je do tad postojala, pod srpskom dominacijom, pa su se okrenuli staroj ideji, pod parolom ujedinjavanja srpskih etničkih prostora. Ovoga puta imali su svu vojnu silu na svojoj strani i moćne saveznike, i činilo se da im ništa ne stoji na putu. Kao i ranije, smetali su im Bošnjaci, zbog svoje brojnosti i izmiješanosti s drugima na cijelog bosanskoj teritoriji, kao i Albanci. Kad se pogledaju rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine lako je vidjeti da je na teritorijama koje su Srbi htjeli za sebe, kao svoj životni prostor ( lebensraum) bilo jedva 52 posto Srba. Etničko čišćenje nije bilo samo logični, racionalni, već i jedini mogući izbor, da bi se obezbijedila država za sve Srbe i samo za Srbe.

Staru mržnju prema Bošnjacima, Albancima, Hrvatima, nije bilo teško probuditi, tim prije što se u taj veliki posao punjenja glava maglom rodoljublja svesrdno uključila i crkva, koja je rat za teritorije i uništenje nepoželjih proglasila za sveti rat, u kojem crkveni oci daju unaprijed blagoslov za sve što se učini. Tako su svi zločini, čak i oni najstrašniji,  dobili oreol herojskih i patriotskih djela, uključujući i masovna ubijanja, klanja, koncentracione logore, silovanja, progone i pljačku. I rušenje džamija, naravno.

Prema zvaničnim podacima u BiH je srušena 921 džamija, 259 mesdžida, 87 mekteba, 9 tekija, 37 turbera i 405 drugih vakufskih objekata.  SWve je učinjeno planski, sistematski, detaljno, da ne ostane ni sjećanje na prošlost. Taj kulturni genocid je, čini se, skoro sasvim zaboravljen. Kako je zapisala bivša stručna saradnica Vijeća Evrope Helen Valasek, za razliku od rata u Siriji i Iraku, gdje je rušenje kulturnih i religijskih objekata najčešće kolateralna šteta proizašla iz vojnih operacija ili pojedinačnih incidenata, u BiH je taj proces pomno planiran I dešavao se daleko od linije fronra .

“ To su bili prvi koraci  u kreiranju monoetničkog prostora s iskrivljenom prošlošću. Primjer je 1993. godina i izjava gradonačelnika Zvornika da “ u Zvorniku nikad nije bilo džamija”, zapisala je ona. Sjetićemo se da nije manjkalo ni izjava da su muslimani sami srušili svoje džamije, ili su džamije srušene opravdano, jer su bile učesnice u ratnim sukobima, tamo gdje nikakvog rata nije bilo, kako je pisao Pero Simić u Bijeljini. Danas, kad je konačno obnovljena jedna od naljepših bosanskohercegovačkim džamija, banjalučka Ferhadija, koja je građena 1579. godine, i zbog svoje vrijednosti i ljepote proglašena nacionalnim spomenikom BiH i dijelom svjetske kulturne baštine nulte kategorije, pod zaštitom UNESCO-a, mora se konačno postaviti pitanje : ko je srušio džamije? Kako imaju obraza Milorad Dodik i ostali iz političkog i javnog života RS-a doći na otvaranje ili taj čin samo gledati, a da ne kažu ni jednu riječ o uništavanju svih džamija i ostalih  muslimanskih vjerskih objekata na njihovoj teritoriji?  Šta rade Tušilaštvo BiH i okružna tužilaštva u procesuiranju ovog kulturnog genocida, koji spada u ratne zločine, a ti zločini ne zastarijevaju? Zašto Srpska pravoslavna crkva ne govori ni jednu riječ o rušenju tuđih bogomolja? I šta rade bosanski i bošnjački političari da se otkrije istina o tome?

Ovo pitanje bi se moralo internacionalizovati, da se cio svijet bliže upozna s onim što su činili sljedbenici Miloševićeve politike, koji su uvijek spremni da upozoravaju na opasnost koju predstavljaju bosanski muslimani, a oni su, eto, branili Evropu od njih, i još to čine. Njihov terorizam, kako god da ga nazovemo, bio je gori i brutalniji  od svega što je Evropa vidjela u decenijama nakon Drugog svjetskog rata.

I to treba da se zna.

Komentari