Ron Haviv za Washington Post: Nisam ih spasio, ali sam zabilježio zločin

Ratni fotoreporter Ron Haviv već 20 godina obilazi mjesta koja su suočena sa konfliktima, zločinima i problemima ljudskih prava.Boravio je i na području Jugoslavije za vrijeme rata, a za Washington Post  je objasnio kako su ga ratni događaji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini promijenili i zašto je odlučio dokumentovati svaki detalj, bez obzira na opasnost:

Haviv321– Moj život kao fotoreportera često su oblikovale dvije važne ideje – kao posmatrača i onoga ko učestvuje u događajima. Te ideje su dolazile do izražaja u najtežim situacijama, kada je u pitanju nečiji život. Trebaš li, možeš li i kad trebaš napraviti fotografiju?

Granica između života i smrti

Svi smo svjedočili ubistvima kroz prizmu fikcije, najčešće u filmovima i na televiziji, ali ja sam svjedočio ubistvima i to nasilnim u stvarnom životu. Granica između života i smrti nikada nije toliko očigledna kao u tim momentima. Ideja o tome da vas kamera štiti je zabluda. Ona zapravo naglašava trenutak, jer se sva vaša energija fokusira na smrt i ubijanje koje se odvija ispred vas.

Nedavno objavljen video koji prikazuje policajca Michaela T. Slagera kako puca u leđa Walteru Scottu, još jednom je pokazao kako nadrealno može biti posmatranje ubistva. Vrijeme i iskustvo su me naučili da se takav scenrij može završiti na tri načina. Kada vidim nekoga čiji život je u opasnosti, 20130401-lens-haviv-slide-A0RS-custom3njega nekad spase moji postupci ili moje prisustvo sa kamerom. Jednom sam na Haitiju fizički zaštitio muškarca od policije, a u Afganistanu sam nagovorio vonike Sjevernog saveza da ne pogube dva talibanska zatvorenika. Ponekad život zatvorenika ne bude spašen bez obzira na sve što pokušam učiniti, a čak nisam ni u mogućnosti da dokumentujem zločin. Ali u drugim situacijama, kao u slučaju Scottovog ubistva, život nije spašen, ali sam u mogućnosti da dokumentujem zločin.

Na početku moje karijere, u vrijeme nasilnog raspada Jugoslavije, pratio sam srpske paravojne jedinice u osvajanju hrvatskog grada Vukovara. Dok su civili mariširali u jednom redu, žena se obratila jednom od vojnika, pokazujući na muškarca u redu. Čovjek je izvučen iz reda i pogubljen. Cijela epizoda se dogodila tako brzo da je moja jedina reakcija bila da to pokušam dokumentovati. Tada su mi, uz prislonjen pištolj na glavu, rekli – bez fotografija. Obeshrabren time što moje prisustvo nije spriječilo ubijanje i time što zločin nije dokumentovan, obećao sam sebi da neću dozvoliti da se tako nešto ponovi. Ako ne mogu spriječiti ratni zločin, pobrinut ću se da imam dokaze koji će kasnije pokazati da se zločin dogodio.

Urezano u sjećanje

filesTa prilika pružila mi se već iduće godine kada su srpske paravojne formacije pokušavale osvojiti Bosnu. Sredovječni par izveden je iz kuće na ulicu. I vojnici i par su mnogo vikali. Vojnici su vikali na mene da ne fotografišem, a onda je odjeknulo nekoliko hitaca i muškarac je pao na zemlju. U tom trenutku sam znao da ne postoji ništa što bih mogao učiniti da spasim bračni par, ali sam morao dokumentovati ratni zločin. Uspio sam se izmaknuti i fotografisati kako žena pokušava zaustaviti krvarenje povrijeđenom muškarcu dok ga drži za ruku. Nekoliko trenutaka kasnije ona je ubijena zajedno sa još jednom ženom koju su vojnici izveli na ulicu. Nakon njihove smrti fotografisao sam vojnika koji im je prišao sa cigarom u ruci i sunčanim naočalama samo kako bi nogom udario jednu od žrtava. Bio je to krajnji čin degradacije. Te fotografije kasnije je koristio Haški tribunal kako bi nekoliko ljudi osudio za ratni zločin.

U narednim godinama, kako sam dokumentovao događaje u svijetu, dešavalo se da u žaru borbe u Afganistanu, Iraku i Libiji beživotna tijela boraca padaju ispred i oko mene. Bilo je i trenutaka kada su civili umirali zbog bolesti ili gladi, kao u Kongu i Somaliji. Bez obzira na etičku pripadnost, spol i geografiju, svaki gubitak života kojem sam svjedočio ostao je urezan u moje sjećanje – napisao je Haviv za Washington Post.

 

(Kliker.info)

Komentari